fbpx Priča mlade migrantkinje koja želi mijenjati svijet: Probudila se ispod leša majke, brat joj je umro na rukama

Priča mlade migrantkinje koja želi mijenjati svijet: Probudila se ispod leša majke, brat joj je umro na rukama

Home

Priča mlade migrantkinje koja želi mijenjati svijet: Probudila se ispod leša majke, brat joj je umro na rukama

“Plaši me povišen ton. Ponekad i zvuk automobila. Usudim se reći ništa kao ljudski glas. Glas poput onog koji mi naređuje da spustim svog brata na leš nepoznatog čovjeka, u lokvu krvi. Znala sam, ako tu ostanemo, da će on umrijeti. Imao je samo dva mjeseca i zvao se Asru”.

Težak uvod, neuporediv s izrazom njenog lica dok govori. Ovo je priča migrantkinje koju smo sreli na području Hadžića, u blizini rijeke Zujevine, s velikom vrećom obješenom preko njenog umornog ramena iz koje su navirale četke, a koje su kroz pocijepanu vreću gotovo ispale.

 

Kobni maj

"Treba li Vam pomoć?", pitali smo.

"- Obično ja drugima postavljam to pitanje", kroz osmijeh odgovorila je 18-godišnja Sirijka koja nije željela otkriti svoj identitet, ali kaže da su je najdraži zvali Nattat.

"- Ovo je moj alat za budućnost", odlučno je dodala, pokazujući nam svoju vreću u kojoj su se nalazile tri četke, prilično zamršene gustim kolutom vlasi, umotana hrana, dvije knjige i jedna veća šerpa, prenosi Oslobođenje.ba.

Taj alat ima priču, čak i svaka vlas na četkama.

"- Ovo je dlaka malog, kako ga volim zvati, pjegavog gospodina konja", priča nam i dodaje kako se sjeća snažne eksplozije, zvuka pucanja stakla.

"- Tog kobnog maja napali su nas, zgrada je srušena do temelja. S njom i moja duša. Znali smo da će se desiti prije ili kasnije, no nikad na to niste spremni. Ne znam nikoga tako hrabrog ko je uspio normalan ostati nakon što se probudio ispod leša vlastite majke, nakon što ugleda i ostale članove porodice, mrtve, bez udova i lica koje nije bilo moguće prepoznati. Tog dana izgubila sam šest članova porodice, majku, tri brata i dvije sestre. Pokušavala sam ih oživiti masirajući područje oko srca, bezuspješno. Budim se, gledam okolo i pitam se da li ću ikada više izaći van. Bez straha od tih zvukova, da nisam ostala sama i da je moj najmlađi brat još živ. Ne vidim ga. Podižem oronule dijelove zgrade, pokušavam ga pronaći. Ispod svakog podizanja virili su udovi mrtvih. Gazila sam po leševima kako bih uspjela izaći na ulicu i potražiti ga u okolici ove zgrade", nastavlja priču migrantkinja.

Čula je plač, pratila glas i ugledala da brata vojska Bashara al-Assada odvlači u obližnji market u koji su zatvarali civile.

"- Stanite! Uzmite mene, pustite ga da živi, malen je", glasno je vikala.

Zavezali su ih, mučili i vrijeđali. Ostali su tu sedam dana bez hrane. Brat joj je umro na rukama.

“Damask je mrtav”, rekao je osmi dan neko od civila nakon eksplozije, što je naljutilo otmičare.

Nedugo nakon te eksplozije, uslijedila je i druga koja je oštetila podrum marketa i prozore, a kroz koje ih je tada šestero pobjeglo. Junakinja naše priče počela je trčati prema manjem kombiju, ne sluteći da će je put odvesti u Bosnu i Hercegovinu. Krvava je stigla u Goražde, ugledala je malu kuću, nalik na minijaturnu verziju neke farme. Bila je utočište dvaju konja. Gospodina pjegavog i Hamleta.

"- Sklupčala sam se u blizini konja, sijeno mi je dobro poslužilo. Moj krevet, sve dok ne riješim šta ću i gdje dalje. Ujutro me pronašao jedan gospodin i pitao jeste li dobro, da li da zovem policiju. Nisam razumjela šta govori. Sudeći prema tome da ih je to jutro hranio i čistio, pretpostavila sam da su konji bili njegovi. Samo sam rukama pokušavala objasniti da mi omogući barem komad hljeba, jer nisam jela danima. Donio je svježi domaći hljeb sa dvije čaše mlijeka i komadom mesa. Ljubazni gospodin mi je čak ponudio i čistu odjeću koju mi je darovala njegova supruga. Pokazao je da ima u okolici smještaj za slučajeve poput mene i da bih trebala svoj put pronaći tamo gdje su bolji uslovi", nastavlja ova djevojka.

Dodaje kako je dosta čitala o patnjama naroda sa prostora Balkana.

"- I o tome koliko nesređenu vlast imate", napominje.

 

Moja budućnost

Nedugo zatim došla je farmerova kćerka Aiša, kazavši joj da mora potražiti smještaj, na šta joj je odgovorila da bi mogla svakoga jutra nahraniti i očistiti konje.

"- Tako je moj alat postao moja budućnost. Dolazila sam mnogo puta kod njih. Uvijek bi mi pomogli, dali da jedem i pričali sa mnom. Mnogo je dobrih ljudi u BiH. Voljela bih jednog dana da se vratim do njih i da im poklonim još jednog konja. Znam da ću uspjeti", uvjerena je.

I sad kad je došla do Hadžića, pričuva nekome ovce, okuša se u crtanju po noktima. Kaže da je mnogo dobrih ljudi, ali da ima i loših.

"- Onih koji me gledaju kao da ću ih opljačkati, ubiti, napraviti nered, pojašnjava."

Spava pod vedrim nebom. Želi studirati političke nauke, a na pitanje zašto, odgovara: “Zato što želim mijenjati svijet”.

Objavio: Pon, 20/05/2019 - 17:45

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top