Generacije studenata pamte njegova nezaboravna predavanja na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a njegova energija i dandanas oduševljava.
Profesor Imamović istraživao je sa ekspedicijama širom svijeta razne kulture i znamenitosti, od Centralne Azije pa do Južne Amerike. Tokom agresije na našu zemlju bio je ratni direktor Zemaljskog muzeja i jedan je od ključnih ljudi koji su spasili sarajevsku Hagadu. Jedan je od inicijatora da se srednjovjekovni kraljevski grb s ljiljanima stavi na zastavu suverene i nezavisne države Bosne i Hercegovine, što je Predsjedništvo i usvojilo.
Cazin.net ima izuzetnu čast da profesor Imamović, bude autor na našem portalu, a prve tekstove ovaj bosanski Indiana Jones objavljuje o zlatnom dobu naše zemlje - Srednjovjekovna Bosna, stećci, bogumilstvo...
Uživajte.
E. Imamović O BOSANSKIM STEĆCIMA (IV)
Tridesetijedna tona na grobu
Bosanski stećci plijene pažnju i znatiželju ne samo svojim ukrasima i oblicima, nego i veličinom. Stećak iz Vlađevina kod Rogatice, na primjer, teži 25 tona, dok stećak Pavla Radenovića iz Pavlovca kod Sarajeva ima zapreminu od 11,40 m, a težak je 31 tonu i 920 kg. Takva dva ogromna stećka nalazila su se i u Lužanima kod Fojnice ali su preneseni u Fojnicu i postavljeni u park pored hotela Reumal. Izrada monolita takvih razmjera, a pogotovo njegovo prenošenje od kamenoloma do groblja, tražilo je veliki trud, umijeće i organizaciju posla. To se moglo raditi samo uz pomoć ogromnog broja ruku i volovskih zaprega. Upotrebljavana su jednostavna oruđa i metode ali veoma djelotvorne. Najviše se služilo polugama kojima su se podizale i pomicale te gromade. Uz to su išle i grede koje su služile za podmetanje, zatim obluci, odnosno valjci, na kojima se teret gurao itd. To je sve bilo od tvrde hrastovine.
Prijevoz stećaka se vršio na razne načine. Najčešće uz pomoć valjaka po kojima se stećak gurao. Korištena je i jedna vrsta saonica (plazaljke), načinjene od hrastovih greda s povijenim prednjim krajem kako ne bi zapinjale i parale zemlju. Natovaren stećak na takve saonice vukao je veliki broj volovskih zaprega uz pomoć mnoštva ljudi. Jedni su pridržavali, drugi vukli, treći polijevali vodom zemlju ispred da bi plazaljke lakše klizile. Prevlačenje i postavljanje na grob ovakvih gromada predstavljalo je veliki događaj i to je bila moba čitavog kraja. To je u isto vrijeme predstavljalo svečanost koju je pratila gozba, što je sve išlo na teret organizatora posla, a to je obično bio neki knez, vojvoda i druge velmože koji su bili naručioci nadgrobnih spomenika ovolikih dimenzija. Mnogi su za života sami sebi pripremili stećak na koji su stavljali natpis sa podacima o sebi, da bude sve spremno kada dotični umre. Mnoga upotrebljena oruđa, obično valjci i poluge, nađeni su ispod stećaka. Tu su ostali jer ih je bilo teško izvući.
Arheološki istraženi grobovi ispod stećaka dali su veoma zanimljive podatke. U nekim slučajevima tijelo pokojnika bilo je položeno u kameni lijes, a u drugim u drveni, izdubljen u hrastovom ili lipovom trupcu. U svim slučajevima na dnu lijesa, kod nogu, napravljena je rupa za oticanje tekućine koja se stvarala od tjelesne truhleži. Pokojnik je polagan tako da mu glava bude okrenuta na zapadnu a noge na istočnu stranu, kako bi "pratio" jutarnje rađanje sunca. Do otklona od ove orijentacije dolazilo je zbog smjene godišnjih doba jer se polaganje vršilo po poziciji sunca kakva je bila u vrijeme sahrane pokojnika. Živa zakopana Umrli se uvijek polagao na leđa sa prekriženim rukama na grudima ili trbuhu. U jednom grobu na nekropoli u Oborcima kod Donjeg Vakufa, nađen je skelet jedne mlade djevojke okrenut na trbuh. S obzirom da je to neuobičajen položaj, pretpostavlja se da je pokojnica sahranjena u obamrlom stanju, to jest u stanju prividne smrti pa su je ukućani ustvari živu sahranili. Kad je malo nakon polaganja u grob došla k svijesti, izdahnula je u agoniji, u položaju u kojem je nađen skelet. Druga pretpostavka je da je dotična bila namjerno živa sahranjena po nekoj kazni, možda zbog preljube, trovanja muža i sl.
Zanimljiv je i grob otkopan u Grborezima kod Livna. U njemu je zatečen skelet jedne žene a uz nju skelet malog djeteta koje je zagrlila. Očito se radi o grobu majke i djeteta koji su u nekom nesretnom slučajem, vjerojatno pokošeni epidemijom (kugom), istovremeno umrli pa su zajedno sahranjeni. U grobovima u kojima su sahranjeni pripadnici vlastele često se nalaze ostaci odjeće od brokata, razne vrpce, metalna dugmat i sl. U 73 groba istražena u Grborezima kod Livna, nađena su ukupno 146 predmeta. Ako su u pitanju ženski grobovi, prije svega oni u kojima su sahranjene pripadnice plemstva, u njima je neizostavan nakit: naušnice, prstenje, ogrlice, dijademi, ukrasne igle i sl. Većina tih predmeta je od zlata i srebra, ali ima i od pozlaćenog srebra ili bronce. Ako je riječ o muškim grobovima, u njima se nalaze metalni dijelovi opreme, razne kopče, mamuze, oružje i sl.
Česta je pojava da se u ustima pokojnika nađe metalni novčić. Riječ je o starinskom paganskom običaju (obolus), poznat mnogim narodima još iz antičkog doba. To je tzv. poputbina kojom je pokojnik plaćao "prijevoz" na "onaj svijet". U ženskim grobovima uz nakit se često nalaze ostaci brokatnih haljina u kojima je pokojnica bila sahranjena. Prema sačuvanim dijelovima može se zaključiti da su bile veoma raskošne, s puno veza i metalnih ukrasa. U nekim slučajevima ostaci tekstila su veoma dobro sačuvani, osobito su brojne trake protkane zlatom ili srebrom koje su ukrašavale kosu ili dijelove haljine.
U Biloj kod Travnika i Grborezima kod Livna na lubanjama su nađene čipkaste kape, a na drugim mjestima nađene su i one koje su ukrašene biserom i draguljima. Neki grobovi sadrže i zemljane posude. Njihovo stavljanje u grob predstavlja prastari običaj poznat mnogim narodima. U njima se ostavljala hrana i piće. Ako je riječ o grobovima pripadnika plemstva, umjesto zemljanog posuđa nalazi se metalno ili stakleno, obično čaše. Takve su iskopane mnoge, pa tako u grobu župana Nenca Cihorića u Veličanima na Popovu polju, u grobu porodice Sankovića u Biskupu kod Konjica, zatim na staroj nekropoli na Marindvoru u Sarajevu, na nekropoli u Gračanici kod Visokog, u pećinskom grobu iznad vrela Bune u Blagaju itd. U nekim rakama nađeni su i ostaci paljevine. To upućuje da je na grobu pokojnika po obavljenoj sahrani paljena vatra, što je također spadalo u dio pogrebnog običaja. Ona je simbolizirala nekadašnje spaljivanje pokojnika na lomači nakon čega su mu ostaci stavljeni u vazu i polagani u grobnicu. U istu kategoriju običaja spada i daća na grobu.
U antičko doba, uz humke sahranjenih pokojnika priređivane su pogrebne gozbe, junačka natjecanja i sl., što se u nešto izmijenjenom obliku zadržalo sve do srednjeg vijeka. Nema sigurnih dokaza da je u srednjovjekovnoj Bosni bio prisutan običaj tzv. dvostrukog sahranjivanja pokojnika. Običaj se sastojao u tome da nakon 3, 7 ili 12 godina rodbina pokojnika otvori njegov grob, pokupi kosti, očisti ih i opere, a onda uz obred opet sahrani. To je inače široko rasprostranjen običaj, zabilježen u nekim susjednim zemljama, pa i šire. Jedan natpis na stećku u Pošćenju kod Šavnika u Crnoj Gori glasi: "Bratije, perite i pristupajte". Na osnovi toga bi se dalo pretpostaviti da je taj običaj bio poznat i u susjednoj Crnoj Gori, uz napomenu da stećak s tim natpisom pripada bosanskoj kulturi nadgrobnih spomenika ali se nalazi na teritoriji koja nije bila integralni dio bosanske države. S time u vezi treba istaknuti da u dosadašnjim arheološkim iskopavanjima na području Bosne i Hercegovine nisu nalaženi skeleti za koje se može reći da su ponovo vađeni, bili oprani pa vraćeni u grob. (I pisac ovih redova je tokom brojnih arheoloških iskopavanja grobova ispod stećaka nailazio na zanimljive nalaze i prizore, što je objavljivano u stručnim časopisima). Spomenimo da se često nailazi na dvojne stećke. Riječ je o jednoj kamenoj gromadi u kojoj su istesana dva, jedan do drugog, odvojena stećka. Radi se o grobu muža i žene sahranjeni u istoj raki nad kojom je postavljen dvojni steća i kao takav označava dvojni ukop. Dotični su i na taj način željeli ovjekovječiti svoje bračno zajedništvo provedeno u ljubavi i slozi.
Mauzoleji
Neki stećci su stajali u zidanim grobnicama sa krovom, to jest u mauzolejima, za koje se u literaturi ponekad upotrebljava izraz „grobna crkva“. Podizale su ih ugledne velikaške porodice. Jedna takva grobnica je otkrivena u Turbetu kod Travnika u kojoj je sahranjen tepćija ( dvorski službenik) Batalo. U Gračanici kod Visokog otkopani su ostaci mauzoleja kaznaca (također dvorskog službenika) Nespina, u Rječici kod Kaknja kneza Radovana Pribilovića, u Malom Mošunju kod Viteza kneza Vuka itd. U kraljevskom mauzoleju na Bobovcu također su stajali stećci na grobovima članova dinastije, kao i u mauzoleju prvih banova u Arnautovićima kod Visokog. Kada su arheolozi tkopali grob kralja Tvtka zatekli su preko stećka prebačen njegov plaš koji je bio u takvom stanju kao da je tek stavljen.
O starosti stećaka sudovi učenjaka se znatno razmimoilaze. Jedno vrijeme se smatralo da su nastali u rimsko doba, to jest prije 2000 godina. Bilo je i mišljenja da potječu čak iz prethistorijskog doba. Jedni su, pak, tvrdili da pripadaju Hunima iz 4. i 5. stoljeća. Danas je, međutim, sasvim izvjesno da su daleko mlađeg datuma, mada se ne zna još tačno kada je zaista započela njihova izrada. Sigurno je samo to da ih najveći broj potječe iz 14. i 15. stoljeća.
Najstariji do sada pronađeni stećak sa natpisom u kojem se spominje trebinjski župan Grd, potječe iz 12. stoljeća. Logično je pretpostaviti da su stećci postojali i prije 12. stoljeća kad se počinju javljati s natpisom. Njihova izrada i upotreba trajala je sve do dolaska Turaka, pa i nešto duže. To se može lijepo pratiti na nekropolama stećaka. Na mnogim od njih nalaze se ukopi prvih muslimana koji su po dolasku Turaka primili islam, jer se i nadalje ukopava sin pored oca, unuk uz djeda. Na njihove grobove umjesto stećaka tavljaju se nišani. Zato se skoro na čitavom području Bosne i Hercegovine uz svaku nekropolu stećaka nalaze muslimanska groblja. To pokazuje kako je tekao proces pretapanja bogumila u pripadnike islama. Ima puno slučajeva da se uz stećke također nalaze suvremena katolička i pravoslavna groblja, što je razumljivo, jer su se i pripadnici tih vjera u srednjem vijeku sahranjivali pod stećcima kao i bogumili, s obzirom da se radi o jednom narodu – Bošnjanima, raznih vjera. Otud se uz stećke na nekrolama susreću i nadgrobna obilježja tipa tzv. krstača ispod kojih su, jasno, ukopani katolici ili pravoslavci, a uz njih, njihovi sunarodnjaci bogumilske vjere. To su veliki kameni križevi, u narodu zvane krstače. Neke predstavljaju prave križeve a ima i onih koji u oblikukriđa prikazuju ljudski lik raširenih ruku i sl. Nišani prvih muslimama u svemu podražavaju stećke, kako veličinim tako i likovnim sadržajem. Pored predstava životinja stavljaju se i ljudski likovi što je nespojivo sa islamom. Tekstualni sadržaj je pisan domaćim pismom – bosančicom. To se može vidjeti na nišanima iz Čudovine kod Rogatice koji su podigla dva brata, Hasan i Ahmat Radilović koji su primili islam, dok im je otac ostao u staroj vjeri. Sličan nišan se nalazi u Govedovićima kod Trnova koji se još više približava izgledu i sadržaju stećaka. Na nišanu vojvode Radivoja Oprašića iz Oprašića kod Rogatice također se nalazi sadržaj karakterističan za stećke: likovna predstava (lav i mač) i natpis na bosančici koji započinje na uobičajen način „Ase leži vitez ...“ Na mnogim nišanima iz prvih godina turskog osvajana piše da ispod leži Abdulah sin Radoša, Jusuf sin Radivoja i sl. Vremenom je islamizirano stanovništvo malo po malo napuštalo dotadašnji način sahranjivan ispod stećaka tako da koncerm 16. stoljeća sasvim nestaju. Može se reći da vijek njihovog postojanja savršeno odgovara vremenu postojanja srednjovjekovne bosanske države.
Njenim nestankon nestaje i stećaka.
Sutra: „Odkud samo u Bosni stećci – jedinstven tip nadgrobnih spomenika u srednjovjekovnoj Evropi“
Slike:
1. Čaše pronađene u grobovima ispod stećaka
2. Prstenje iz grobnice kralja Tvrtka u Arnautovićima kod Visokog
3. Ženska kapa jedne plemkinje iz groba otkopan u Biloj kod Travnika
4. Posmrtni ostaci članova dinastije Kotromanića iskopani ispod stećaka u mauzoleju prvih banova u Arnatovićima kod Visokog. (Katakombe Zemaljskog muzeja)
