Prof. Enver Ljubović: POZNATA BEGOVSKA PORODICA IBRAHIMPAŠIĆ IZ BIHAĆA I OKOLICE

Ibrahimpašići su Bošnjaci iz Bihaćke krajine (Bihać, Ripač, Bjelaj i Bosanski Petrovac. Razmjerno ponajviše Ibrahimpašića u proteklih 100 godina rođeno je u gradu Bihaću.

U Republici Hrvatskoj danas živi oko 70 osoba s ovim prezimenom u tridesetpet domaćinstava u različitim mjestima.

Najveća dva migracijska pravca Ibrahimpašića u prošlom stoljeću, zabilježeni su iz Bihaća u Zagreb te iz Banja Luke u Veliku Trnoviticu kod Garešnice.

Ibrahimpašići su danas prisutni u većini hrvatskih županija, u ukupno 16 općina i 16 naseljenih mjesta, pretežito u urbanim sredinama.

Ponajviše ih danas živi u Zagrebu 25, Sisku 10, Trnovitici kod Garešnice 6, Petrijevcima pokraj mjesta Valpova 6, Zadru 4, Šibeniku 4, Splitu 4, Rijeci 4  te u Osijeku tri osobe s ovim prezimenom[1].

U Bosni i Hercegovini postoji dvije loze prezimena Ibrahimpašić, travnička i krajiška, a i jedna i  druga pripadaju bosanskom begovatu. Ovdje je riječ o krajiškim, odnosno bihaćkim Ibrahimpašićima.

Postoji mišljenje o dosta uvjerljivoj usmenoj  predaji, da su  bihaćki Ibrahimpašići,  nazvani su po Ibrahim-paši, Deli-Muratovom sinu, za kojega se tvrdi da je titulu paše, dobio krajem 16. stoljeća za vojničke zasluge, koje je stekao u mnogobrojnim  borbama Turaka  u  Slavoniji i Lici.

Ibrahim-pašin otac, Deli-Murat, je prigodom osmanskog osvajanja  mjesta Bjelaja  (utvrđenog naselja sa citadelom,  koje je izgradio još hrvatsko-ugarski kralj  Bela IV. u 13. st.),   1577.  Godine izašao  na megdan, kako je bio obićaj u to vrijeme, izazvao je  protivnika i odmah ga ubio, ali je i sam podlegao ranama koje je zadobio tijekom žestokog dvoboja.

U mjestu  Bjelaju je sve do sredine 20. stoljeća  postojalo turbe spomenutog Deli-Murata, koje se nalazilo  oko 50 m od kule Ibrahimpašića koja se nalazila u  tom  malom utvrđenom  mjestu.

Deli-Muratov sin, Ibrahim, koji je rođen nakon pogibije svoga oca pa ga skrbila i  školovala Porta-Turska, a  kada je odrastao utemeljio je mjesto  Ripač te podigao  poznatu kamenu džamiju, koja se zvala Ibrahim-pašina džamija, a zemljišne posjede je dobio u Lici (oko mjesta Lapca), zatim u Bihaću, Ripču, Bjelaju te oko današnjeg mjesta i općine Bosanskog Petrovca[2].

Ibrahim-paša jedno vrijeme je bio  sandžak-beg Požeškog sandžaka sa sjedištem u Požegi, a zemljišne begovske  posjede imao je  u Đakovu i okolici.

Nakon Karlovačkog mira 1699. i odlaska Osmanlija iz Like, Slavonije i Podunavlja te Dalmatinske zagore,  porodica se iz Đakova preselila na svoje imanje u Donjem Lapcu, a nakon Svištovskog mira 1791. godine, kada su Lapac i podplješevićka sela pripojeni Habsburškoj Monarhiji, cijela porodica se tada  preselila trajno  na svoje imanje u Ripču na rijeci Uniu neposrednoj blizini grada Bihaća.

Prema istraživanjima, poznatog povjesničara i muzealca  Fikreta Ibrahimpašića Fiće, koji je bio direktor Zavičajnog muzeja u Zenici,  porodica Ibrahimpašić,  bila je “moćna i ugledna begovska krajiška porodica u prvoj polovici vladanja Osmanlija”[3].

Ovaj poznati  istraživač povijesti i kulturne  baštine, istražujući razdoblje povijesti ove porodice  od 1760. do 1995.,  prikupio je podatke za 844 člana porodice Ibrahimpašića, koje je podijelio u šest grupa s rodonačelnicima pojedinih ogranaka porodice:

Bećir-beg iz Bjelaja (1760.-1791.), Gani-beg iz Ripča (1780.-1860.)[4], Hasan-beg iz Ripča (1760.-1835.),  Murat-beg iz Ripča (1765.-1790.), Koči-beg iz Ripča (1761.-1835.), i Alaj-beg iz Ripča (1790.-1850.).[5]

Pripadnici ove porodice nisu bili posebice politički aktivni u vremenu austrougarske vladavine, osim ogranka Alajbegović te su  zauzimali određene pozicije u upravi (predsjednik općine, načelnik,  npr.).

Bili su, uglavnom, veleposjednici, bavili su se poljoprivredom, a neki, djelomično, još i trgovinom, mlinarstvom, pekarstvom, stolarstvom i obućarstvom. Oni koji su se školovali, počeli su napuštati Bjelaj i početkom 20. stoljeća, započeli su se  naseljavati  u Tešanj, Derventu, Sarajevo i neke druge prosperitetnije  gradove u Bosni i  Hercegovini.

Porodica Ibrahimpašić početkom 20. stoljeća spadala je u red begovskih porodica kod koje nije bilo predstavnika s izrazito velikim zemljišnim posjedima.

Begluci porodice Ibrahimpašić

Što se tiče begluka, nalazili su se najznačajnijim dijelom na prostoru Hrgara i Ripča, kotar Bihać (na tim prostor ima ova porodica posjedovala je 2.912,912 dunuma begluka, i to:.

Hasan-beg, sin Smail-begov, 232,16 dunuma, a Ali-beg, sin Mehmed-bega Ibrahimpašića /Alajbegovića/ begluk površine 2.680,752 dunuma), te u Bjelaju – kotar Bosanski Petrovac, gdje je Husein-beg, sin Bećir-bega iz Bjelaja, posjedovao 725,2 dunuma begluka[6].

Ali-beg Ibrahimpašić Alajbegović iz Bihaća, bio je aktivni član Muslimanske narodne organizacije Mehmeda Spahe  i izabrani  zastupnik u Bosanskom saboru.

Austrougarska dokumentarna građa često koristi termin “ugledan” bez pobližeg određenja šta to znači. Kada se radi o pripadnicima begovskog društvenog sloja, oznaka “ugledan” u ovoj izvornoj građi, uglavnom govori o stavu vlasti prema tim pripadnicima.

Inače, bilo je slučajeva da su se pripadnici jedne begovske porodice prema pripadnicima druge begovske porodice, u slučaju kada bi ova druga osiromašila, odnosili ne kao prema “uglednim” pripadnicima begovskog staleža, nego kao prema pripadnicima nižeg društvenog sloja.[7]

Kao primjer može se navesti slučaj porodica Kulenović i Ibrahimpašić koji je iznio Besim Ibrahimpašić u anketi provedenoj za potrebe ovog rada. Naime, Besimova majka, Izeta Kulenović-Alikapetanović,“imala je naglašenu svijest o svom begovskom porijeklu i smatrala je svog muža te cijelu porodicu Ibrahimpašić osiromašenom begovskom porodicom. Zato nije održavala veze sa porodicom očeve majke, koju je smatrala ‘balijskom’.” (Anketni list o begovskim porodicama..[8].

Kmetska selišta  porodice Ibrahimpašić (krajiški)[9]

Kmetska selišta nalazila su se, uglavnom, na prostoru kotareva Bosanski Petrovac (Štrbci, Begluci, Bjelaj, Drinić, Vedro Polje, Vođenica i Vranovina) i Bihać (Hrgar, Račić, Ripač Lohovo, Seocei Golubić) te, djelomično, na prostoru kotara Sanski Most (Brdari, Dževar, Skucani Vakuf i Suhača), gdje je kmetska selišta imao ogranak porodice Ibrahimpašić, kasnije poznat kao Alajbegović[10].

Iz ovog ogranka je dr. Mehmed Alajbegović, sin Ali-bega Alajbegovića I Alijje Cerić Kapetanović, ministar vanjskih poslova NDH 1944. godine. Bio je oženjen s kćerkom zagrebačkog kućevlasnika,  Ferkovića sa Pantovčaka, a  strijeljan  je 1947. godine[11].

Neki predstavnici ove porodice nisu racionalno upravljali svojim posjedima.Veli-beg Ibrahimpašić, sin Malić-bega iz Ripča, koji je bio oženjen s kćerkom Murat-bega Krupića iz Bosanskog Novog, ne mogavši sa maćehom i ocem, otišao je  od njih i preselio se u Bosanski Novi, te je  iznajmio  kuću za stanovanje.

Posjedi Alii-bega Imbrahimpašića  Alajbegovića, u odnosu na posjede ostalih predstavnike ove porodice, može se smatrati velikim posjedom (2.680,752 dunuma begluka u kotaru Bihać i 74 kmetska selišta 41 selište u kotaru Bihać: jedno u Golubiću, 19 u Hrgaru, pet u Račiću i 16 u Ripač Lohovi, i 33 kmetska selišta u kotaru Sanski Most: devet u Brdarima, dva u Dževaru, četiri u Skucanom Vakufu i 18 u Suhači)[12].

Kako je, međutim, ovaj posjed nakon Ali-begove smrti podijeljen između njegova četiri sina i dvije kćerke, može se zaključiti kako se ni ovaj ogranak nije smatrao značajnijim predstavnikom begovske zemljoposjedničke elite.

Veli-beg je imao majčinih kmetskih selišta, koje je sve prodao i popio. Kasnije je maltretirao i svoju punicu, Redifa-hanumu, čak joj i kuću zapalio, zbog čega je jedno vrijeme bio u zatvoru u Crnoj kući u Banjoj Luci. Kada je izašao iz zatvora, pobjegao je u Tursku, “ima tri godine za njega se ništa ne zna”, veli Redifa 1909[13].

Ona se žali na odnos prema njezinoj kćerki, prema kojoj se njezin svekar Malić-beg Ibrahimpašić odnosio,  kao da mu je bila  sluškinja (ABiH, VŠS, k.23, br. 42/.).