Nezapamćeno interesovanje medija i bh. intelektualaca izazvalo je današnje gostovanje lidera opozicije i Saveza za bolju budućnost BiH Fahrudina Radončića na sesiji „Kruga 99“.
Između ostaloga, Radončić je govorio o snazi SBB BiH kao najjače opozicione stranke, situaciji u bošnjačkom korpusu s posebnim aspektom na koaliciju SDP i SDA, socijalnoj krizi, privatizacijskoj pljački, državnoj mafiji, Dodikovoj ratnohuškačkoj politici, te prvi javno progovorio i o zategnutim političkim odnosima između Bošnjaka i Hrvata.
Govor predsjednika SBB BiH prenosimo u cjelosti:
Poštovane dame i gospodo,
Danas imam izuzetnu čast i priliku da govorim na “Krugu 99”, koji se već godinama etablirao kao uistinu respektabilni intelektualni centar i politička tribina. Iako mi je poznata vaša politička upućenost i informiranost, dozvolite mi da, ipak, kažem nekoliko riječi o Savezu za bolju budućnost BiH, kao lideru opozicije u BiH.
Nastali smo uoči Općih izbora i po ukupnom rezultatu, treća smo stranka u Federaciji, a četvrti na nivou BiH. Mi smo po mnogočemu najveće iznenađenje minulih izbora i to pokazuje nekoliko činjenica.
Pobijedili smo desetak nekada vrlo etabliranih političkih projekata. Naprimjer, SDU, BPS, Naša stranka, GDS, a da ne govorimo da imamo mnogo više poslanika na svim nivoima od Narodne stranke Radom za boljitak ili HSP-a.
Mi smo u Federalnom i Državnom parlamentu osvojili dvostruko više mandata od, recimo, Stranke za BiH. Također, Savez za bolju budućnost BiH u Državnom parlamentu ima isti broj poslanika kao i dva HDZ-a zajedno, odnosno četiri poslanika.
Slična je situacija i na kantonalnom nivou u FBiH, a ono što je posebno važno jeste da u Sarajevu sa sedam poslanika u Kantonalnoj skupštini dijelimo drugo mjesto sa SDA. Uz to, ja sam u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH osvojio drugo mjesto s otprilike 160.000 glasova, a pobjednik je imao 180.000 glasova, s time da kod njega, praktično, nije bilo poništenih glasova, a u mom slučaju poništen je svaki treći glas, odnosno njih 75.000.
Mi u Savezu za bolju budućnost posebno smo ponosni na činjenicu da sam ja, uprkos izbornoj krađi, u Sarajevskom kantonu, pa i u njihovim općinama i mjesnim zajednicama, pobijedio i gospodina Silajdžića i gospodina Izetbegovića.
Poenta ove priče je ta da su građani na ovim izborima donijeli dvije odluke: da je izborni pobjednik SDP, a da je lider opozicije SBB. Ovo je važno napomenuti jer u glavama pojedinih stranačkih šefova ili medija postoji zabluda da oni mogu određivati ko će biti lider opozicije.
Ali, ima nešto važnije. Ukupnim brojem glasova SDP-a i SBB-a većina građana Federacije, naročito Bošnjaka, pokazala je, mnogo prije nego što se to sada dogodilo u Sloveniji ili Hrvatskoj, da želi promjene.
Oko Saveza za bolju budućnost plele su se mnoge špekulacije i kontroverze. Naši politički rivali, ali i lobiji koji su se bojali poništenja ratne privatizacije, bili su zatečeni podrškom koju su nam dali građani.
Bilo je i onih koji su nam unaprijed spočitavali da ćemo biti agresivna, teatralna i estradna opozicija čiji je cilj jeftino ubiranje poena i onemogućavanje izbornih pobjednika da naprave ozbiljan ekonomski i politički rezultat.
U petnaest mjeseci iza nas potpuno je demantirana ova vrsta najava. Ponašali smo se i ponašat ćemo se kao konstruktivna i oštra opozicija.
Primjerice, naši glasovi su bili neophodni i bez njih ne bi bilo moguće izabrati predsjednika i potpredsjednike Federacije u Domu naroda, a to posljedično znači da nije bio moguć ni izbor Federalne vlade, jer predsjednik Federacije određuje mandatara.
Kao konstruktivna opozicija, mi smo deblokirali situaciju i relativno brzo smo u Federaciji dobili Vladu gospodina Nikšića, koja danas radi u punom kapacitetu. Ovakvih slučajeva ima još nekoliko i nema razloga da ih posebno potenciramo.
Poštovane dame i gospodo, uvaženi intelektualci,
Savez za bolju budućnost ozbiljan je politički projekt s blizu 80.000 upisanih članova i čak 3.000 stranačkih funkcionera.
Mi politiku, stanje u zemlji i budućnost ove zemlje promišljamo i iz ugla naših članova koji su akademici, "zlatni ljiljani", ekonomisti, intelektualci, radnici ili mladi, te iz pozicija Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih koji se nalaze u našem članstvu i u našim rukovodstvima.
Mi smo u predizbornoj kampanji dali dijagnozu stanja u zemlji i smatrali smo da jedino nova lica, nova energija, nova politika i nova menadžerska pamet u izvršnoj vlasti, koju će činiti eksperti, a ne stranački aparatčici, mogu učiniti da naša nam jedina država krene boljim putem.
Nakon 15 mjeseci imamo paradoksalnu situaciju da se nikakav boljitak po građane ne primjećuje ni tamo gdje je formirana vlast na federalnom nivou ili u Republici Srpskoj, jer je sve jednako i jalovo kao i na državnom nivou, gdje je vlada u tehničkom mandatu.
Situacija u BiH katastrofalna je u svim segmentima - u ekonomiji, u politici, u međunacionalnim i unutarnacionalnim odnosima, u socijalnom sektoru, u razvoju, na međunarodnom planu, gdje je uništen kredibilitet i ugled zemlje.
Gdje god se okrenete, od obrazovanja, zdravstva, statusa penzionera, svugdje se vidi beznađe, nedostatak koncepta kako vlast da nešto poboljša, vide se apatija i opća demoralisanost.
Kao što znate, mi smo zemlja evropski rekorder po broju nezaposlenih. Čak 530.000 ljudi nema posao, a kada se u obzir uzme radno sposobno stanovništvo, nezaposlenost se penje na više od 50 posto.
U Evropskoj uniji već je palo pet vladajućih koalicija i premijera, a sigurno znate da je tamo najviša stopa nezaposlenosti, i to samo u jednoj zemlji, nešto iznad 20 posto.
Mi se kao država ne razvijamo i ništa ne gradimo. Mi nemamo svoj Maršalov plan i to se ilustruje na tragičan način. Za 16 godina mira Hrvatska je uradila 1.700 kilometara supermodernih autoputeva, a mi nismo uradili ni četrdesetak kilometara nezavršenog autoputa.
Albanija je za četiri godine sagradila više od 400 kilometara autoputeva, a Kosovo će samo tokom ove godine sagraditi dionicu od 50 kilometara i jedan od najdužih tunela u Evropi.
Ovo otkriva dio razloga ekonomskog zaostajanja BiH, jer poslijeratne vlasti nisu bile u stanju da pokrenu masovne javne radove i zapošljavanje, a time i ekonomski zamajac povećanja potrošnje i boljeg života građana, od čega koristi imaju svi.
Mi smo jedina zemlja na svijetu koja za dvije milijarde podignutih kreditnih linija plaća kamate, ali i penale, jer ta sredstva nisu aktivirana i stavljena u razvoj.
Mi možemo biti i ljevičari, i desničari, i ateisti, i vjernici, i liberali, i konzervativci, itd. Ipak, jedno je potpuno jasno - mi živimo u svijetu globalnog kapitalizma i što prije to shvatimo, kao postsocijalistička zemlja, bolje ćemo opstati u svijetu nemilosrdne tržišne utakmice i multinacionalnih kompanija i biznisa.
Činjenica je da je privatizacija dobara koja su stvarale prethodne generacije trebala biti odskočna daska da iz ere socijalizma, kao društvo i država, uđemo u kapitalizam koji kao planetarno dominatan proces svakoj zemlji donosi brzi ekonomski prosperitet u razvoj.
Međutim, krivicom višestruke agresije na BiH, koja je podijelila i uništila velike ekonomske sisteme Republike Bosne i Hercegovine, a potom i pohlepom stranaka na vlasti privatizacija se, umjesto u bogaćenje države i javnih fondova, pretvorila u bezočnu pljačku i posljedično rušenje ekonomskih temelja.
Najveće zlatne koke nacionalno su očerupane. Primjerice, u Federaciji je kombinat "Aluminij" dat Miji Brajkoviću i nikome nije smetalo što je on prije toga s posla otjerao 3.200 Bošnjaka i Srba iz te kompanije.
U Sarajevu je isto urađeno sa "Sarajevskom pivarom" ili većinskim kapitalom u Fabrici duhana, a da građani ove zemlje putem državnog budžeta od toga nisu dobili nijednu marku. Problem je eskalirao do tog nivoa da je samo jedan čovjek u Federaciji volšebno postao vlasnikom 120 nekada superuspješnih kompanija, koje su danas ekonomski uništene, a više hiljada ljudi ostalo je bez posla.
Unutrašnji dug u Federaciji krije se od javnosti, najveći porezni dužnici također, a ilustracije radi navodim podatak da samo jedan čovjek bankama i dobavljačima duguje tri milijarde KM, što je dovoljno da uskoro budu urušeni finansijski temelji Federacije.
Mi koji o tome transparentno govorimo ne bojimo se sukoba s državnom mafijom koja stoji iza svega.
Mi zagovaramo da kapitalizam i u BiH bude društvo jednake šanse i društvo novih vrijednosti. Potpuno je jasno da neki analitičari privatizaciju u postsocijalističkim zemljama smatraju nekom vrstom dirigovane pljačke, ali koja će na kraju navodno polučiti pozitivan ekonomski rezultat po državu. To se ovdje nije dogodilo.
Dogodilo se nešto mnogo gore pa su naši mladi ljudi ubijeđeni da je kapitalizam jednako privatizacijska pljačka, a ne stvaranje novih vrijednosti na tržištu.
Uistinu, u postsocijalističkim zemljama imate dvije vrste industrijalaca. Jedni koji su to postali privatizacijama - a, vjerujte, ima tu i poštenih ljudi koji su svoje kompanije pošteno platili, ispunili obaveze prema državi i radnicima - i drugi koji su kapitalisti ili industrijalci postali tako što su stvarali ili izmislili nove tržišne vrijednosti.
Bosni i Hercegovini, kao i svakoj državi, treba što više ovih drugih, odnosno onih koji stvaraju nove vrijednosti i otvaraju nova radna mjesta. Dozvolite mi da na trenutak budem ličan. Ja sam tvorac najprodavanijeg bosanskohercegovačkog proizvoda, "Dnevnog avaza", i mi svakog dana na bazi prodaje tog i još dvadesetak drugih izdanja, te marketinga prihodujemo 100.000 KM.
Godišnjih prihodi stoga se penju na 30-40 miliona KM i potpuno je normalno da, kada se isplate plaće za nekoliko stotina zaposlenika i honorari za još toliko stalnih saradnika, te druge obaveze prema državi, kompaniji na kraju godine ipak ostane dvadesetak posto čiste dobiti.
To znači da je naša petnaestogodišnja dobit iznosila stotinjak miliona KM i potpuno je normalno da se taj novac reinvestirao ovdje, u nove objekte, kakve su naši objekti, i da smo uz bankarske linije, godinama zapošljavali hiljade građevinara i uljepšavali svoj grad ili državu.
Zamislite kakvo bi Sarajevo bilo da je još nekoliko drugih kompanija, poput "Pivare", "Klasa", "Bosnalijeka", Fabrike duhana ili “Telecoma”, svoju dobit ulagalo u razvoj i kakva bi danas Sarajevo bilo metropola s dvadesetak veleljepnih objekata s kojima bi to bila prava prijestonica, još atraktivnija turistička destinacija i lider razvoja države i regiona.
Takvo Sarajevo bilo bi i snažna poruka stranim investitorima i njihovom povjerenju da ovdje ulažu novac. Danas, prema nekim podacima, nažalost, imamo situaciju da ove godine direktne strane investicije u BiH iznose 20 puta manje od Albanije. Za svaku zemlju ovo je uvod u ekonomsku katastrofu.
Smatramo da izborni pobjednici ne samo da nemaju demokratski kapacitet da se dogovore o državnoj vladi nego nemaju ni menadžersko znanje da sačine ekonomske prioritete i zaustave beznađe.
Ta je državnička, politička i ekonomska pamet utoliko potrebnija što cijelu Evropu potresa izuzetno jak ekonomski zemljotres, gdje se tek naziru ogromne štete i pukotine u koje će upasti ili propasti i mnogo snažnije ekonomije od bosanskohercegovačke. Mi nećemo izigravati vladu u sjeni, ali ćemo vršiti veliki pritisak na aktuelnu vlast da napokon počne manje misliti na fotelje, a više na građane i sudbinu zemlje.
Opravdanje da je SDP izabrao koalicionog partnera koji je za 15 godina svoje poslijeratne vlasti uništio državu i da sada ta ista stranka ne može ni sa SDP-om spašavati narod od vlastitih grešaka, više nikome nisu dovoljni. SDP je za osam godina opozicije od sebe učinio vrlo respektabilan i ozbiljan politički projekt i sa svojih tzv. pet politika s razlogom je osvojio simpatije birača.
Međutim, odlukom da anahronoj i poraženoj SDA dobaci koalicijski pojas spasa, SDP je neodgovorno napravio nerealnu ideološku koaliciju po principu miješanja ulja i vode. SDP je unutar vlasti dobio partnera s kojim, umjesto da zajednički vuče kola prosperiteta naprijed, tog istog partnera sada mora nositi na svojim leđima.
I tu nije kraj nesreće za SDP. Jer, dok ih SDP nosi na leđima, kadrovi SDA Lagumdžijinoj partiji interno zavrću uši i zatvaraju oči kako suštinski izborni pobjednik ne bi napravio značajniji rezultat i iskorak od višedecenijskog mrtvila SDA.
Osim ovih političkih smicalica s kojima se svakodnevno suočavaju kadrovi SDP-a, posljedice po zajednicu su ipak mnogo teže. Nema suvislog i ekonomski utemeljenog programa reformi, razvoja, izgradnje i zapošljavanja, a potpuno je jasno da neće biti nikakvog poništavanja ratne privatizacijske pljačke i dijela nelegalne poratne privatizacije.
Neko je u ovoj zemlji privatizacijom uništio šezdesetak domaćih banaka, neko je uništio "Energopetrol", srušio "Unis" i "Energoinvest", "Hidrogradnju", "Famos", "Šipad", neko je uništio svaku ideju dovođenja velikih stranih investitora sa Zapada u korist sumnjivih "al-shiddija", neko je zeničku "Željezaru" kupio za marku kao tobožnji investitor iz Kuvajta, a potom je za 40 miliona sebi u džep preprodao indijskom "Mittalu", koji danas truje Zenicu i naše građane, jer ne želi ugraditi filtere za prečišćavanje zraka.
Neko je predratni reprezentativni hotelski kompleks na Ilidži sa 200 dunuma zemlje i desetak brendiranih objekata za nešto više od milion maraka poklonio svom stranačkom tajkunu, iako je realna vrijednost kompleksa bila sto puta viša.
Također, jasno je ko i zašto već 15 godina uništava "Agrokomerc". Uz to, kako je moguće da novopečeni funkcioner SDA bagatelno kupi nekada veliki "Hepok" iz Mostara" sa stotinama hektara kultivisanih vinograda?
Šta je s "Naftnim terminalima" i imovinom Bosne i Hercegovine na prostorima bivše Jugoslavije, koju neko zbog tala želi ostaviti srpskim, hrvatskim, crnogorskim, slovenskim ili makedonskim tajkunima?
Ovo potvrđuje da SDP, nezavisno od časnih namjera, nema velikih šansi da se obračuna i poništi korupciju koju je decenijama vodio njegov aktuelni koalicini partner.
Ipak, ako postoje zakonski uslovi da hiljade naših boraca i njihovih porodica idu pod reviziju, i da državi s razlogom bude vraćena svaka marka koju neko ne zaslužuje, ne postoji ni moralni, ni politički, ni zakonski razlog da ne bude poništena i ratna privatizacija i poratna pljačka, kako je to, uostalom, učinjeno u susjednoj Hrvatskoj.
Mi smo kao Savez za bolju budućnost već dali prijedlog ovakvog zakona.
Ni Hrvatska kao društvo nije mogla krenuti naprijed i praktično ući u Evropsku uniju dok nije sankcionirala Miroslava Kutlu, koji se od zatvora skriva u Sarajevu i poništila privatizaciju čak 175 kompanija i pojedinih medija kojih se on bio dokopao. Tada je Hrvatska skinula nevidljive mafijaške okove i kao društvo istinski krenula u obračun s korupcijom u javnom sektoru i političkim strankama.
Ovime su oslobođeni i drugi mehanizmi da tamošnji sposobni poduzetnici i inozemni kapital dobiju šansu, a u cijelom se društvu implementiraju standardi zapadnih demokracija.
Kada vlast nema rezultata u ekonomiji, kada se boji socijalne pobune i reprize “arapskog proljeća”, kada je dio vladajuće koalicije kolektivno ovdašnje oličenje Gadafijevog režima, jer je na vlasti u različitim koalicijama već 20 godina, naravno da se spas traži u međunacionalnim i unutarnacionalnim tenzijama i prijetnji ratom.
Izjave o “velikom belaju” i tome da će Bošnjaci ponovo ratovati daju- gle čuda - aktuelni Dodikovi koalicioni partneri na nivou države i oni koji s njim otvaraju rafinerije po RS i stavljaju bošnjačku ruku na Dodikov fabrički prekidač. Izjave da su Bošnjaci spremni ratovati ovih dana plasiraju dva prva čovjeka jedne stranke i navodni junaci, od kojih je jedan proveo rat u velikom sefu Narodne banke u Sarajevu, a drugi kao matičar u Njemačkoj! Dok su članovi naših porodica šehidi, njihovi su bili i ostali logističari u inozemstvu.
Ovo zastrašivanje Bošnjaka i nemoralno igranje živcima i strahom nacije koja je preživjela genocid i ratne strahote, mnogo je lakše raditi ako s druge strane imate SNSD i čovjeka koji negira genocid u Srebrenici. Suštinski, Dodikova je stranka operativni nasljednik znanog programa Vasa Čubrilovića i Ilije Garašanina, te nije čudo da “dodikovci” propagandno likuju kao da se velika Srbija već proširila do Kozije ćuprije.
Šta je danas alternativa Bošnjaka kao najbrojnijeg naroda u BiH, pa time i cijele Bosne i Hercegovine, u suprotstavljanju velikosrpskoj politici i separatizmu RS?
Možemo analizirati redom, i to nekoliko već viđenih opcija.
Prva je bila ono što je radio predsjednik Stranke za BiH, koji je pravio i potpisivao Dejton, a onda na domaćem terenu bio njegov najveći deklarativni kritičar.
Umjesto da imamo poraženog Milorada Dodika i RS - a po ratnoj inerciji bošnjački konfliktni partneri su očekivali i tražili da strani politički faktor neutrališe i urazumi RS - dogodilo se obratno.
U vrijeme te svađe i vladavine Milorada Dodika (a ne zaboravimo da je on na vlast došao zahvaljujući glasovima retroaktivno sada opamećenih Bošnjaka iz SDA kada je pala PDP-ova vlada) Republika Srpska je, na našu žalost, postala jača nego ikada i na domaćoj i, što je mnogo gore, na međunarodnoj sceni.
Možemo razloge za to tražiti u tzv. teorijama zavjere, možda ima i tih elemenata, ali to nas ne oslobađa obaveze da izvršimo analizu svih grešaka tzv. bošnjačkog političkog faktora koji se snalazio kao guska u magli.
Jer, jeftine polemičke petarde i graktanje iz Sarajeva Dodika su samo ojačavali u srpskom narodu, a njegov zao jezik i nedopustive provokacije imali su zajednički tajni cilj da nacionalne oligarhije i u RS i u Federaciji skrenu pažnju "svog" naroda i javnosti s ekonomskih problema, nezaposlenosti, bijede i siromaštva.
Iako to običnom čovjeku možda izgleda nestvarno, istinu da je riječ o sinhroniziranoj igri u kojoj nema ličnih negativnih emocija ili animoziteta, najbolje potvrđuju Dodikovi zagrljaji bošnjačkih političara i njegova radost što preko puta sebe ima državnički nepotentne šefove stranaka i nekarizmatične ličnosti koje su mu omogućile da se on, uprkos svojoj bahatosti, izdigne u prvu političku figuru na sceni BiH.
I to figuru koja prijeti međunarodnoj zajednici, OHR-u, javnim servisima i cijeloj BiH. Dodik se treba zaustaviti i moramo ga pobijediti izgradnjom, razvojem i boljom ekonomijom i tako ga poraziti u očima njegovih sljedbenika i glasača.
Naročito ako se ima u vidu spoznaja koju niko ne želi javno reći. A to je da prvi put nakon završetka agresije na BiH imamo hrvatski politički faktor koji je mnogo bliži Banja Luci nego Sarajevu.
Politički je uistinu štetno da se jedan teški nacionalista kakav je Milorad Dodik u očima međunarodne zajednice i Hrvata predstavlja kao neko ko, tobože, s multietničkih pozicija štiti Hrvate od majorizacije Bošnjaka.
Zahvaljujući Vašingtonskom sporazumu i zajedničkom životu u Federaciji sa svim njenim manjkavostima, te prije svega historijskom referendumu o nezavisnosti BiH koji su s Bošnjacima plebisticarno podržali Hrvati, ta su dva naroda nezavisno od ratne međusobno kataklizme, nakon 1995. godine u mnogočemu bila mnogo bliža nego što je to bio slučaj u relaciji bh. Hrvata i Srba.
Kako smo mi i zašto smo izgubili političko savezništvo s Hrvatima, jesmo li ih gurnuli Srbima i zašto su Hrvati u posljednje vrijeme većinski Bošnjacima okrenuli leđa, odnosno zašto su Bošnjaci razočarani hrvatskom tvrdom politikom i reinkarniranjem trećeg entiteta, pitanja su koja zavise od toga kako ko u svojoj glavi doživljava i komentira najnoviji odnos u inače delikatnom nacionalnom trouglu BiH.
Koliko u ovom smislu prema Hrvatima trebamo biti obazrivi, s druge strane treba tražiti da napokon prestane maltretiranje Bošnjaka po Hercegovini, slavljenje paradržave “Herceg-Bosne”, postavljanje inat-križeva iznad Mostara i Stoca, te niz drugih provokacija i napada čiji je cilj završetak etničkog čišćenja tog dijela BiH od Bošnjaka!
Mi smatramo da Savez za bolju budućnost nije alternativa ni SDP-u ni SDA, niti mnogim drugim političkim strankama. Mi želimo biti alternativa sadašnjem stanju u BiH. To znači da želimo biti i alternativa dosadašnje prakse ili negativne rutine u međunacionalnim odnosima.
Zaista, mi moramo priznati neke činjenice. Aktuelni hrvatski član Predsjedništva BiH, kojeg ja i iznimno lično cijenim, jer smo sve vrijeme rata bili u opkoljenom Sarajevu, jer je u pitanju "zlatni ljiljan" i zaista energičan i pošten političar, ipak je izabran dominantnom voljom bošnjačkih birača.
Meni je čak ljudski drago i pozitivno da je jedan Hrvat sam dobio bošnjačkih glasova koliko i dva prvoplasirana kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva. To govori o toleranciji mog naroda i najiskrenijim multietničkim osjećanjima.
Ali, očigledno je da Hrvati to ne doživljavaju tako. Potpuno obratno - za njih je to majorizacija najbrojnijeg naroda nad najmalobrojnim, odnosno Bošnjaka nad Hrvatima!
Uz to, pogledajmo situaciju na federalnom nivou. Gospodin Lagumdžija imao je potpuno pravo da koristi princip da za koalicionog partnera izabere SDA prije SBB-a, i kaže da ta stranka ima više mandata na državnom i federalnom nivou nego mi.
I mi podržavamo taj princip, ali ostaje pitanje zašto isti princip izbora koalicionog partnera nije poštovan i prema Hrvatima.
Tamo su u Federalnu vladu izabrane dvije marionetske stranke, od kojih je jedna čak sa snažnim neoustaškim predznakom.
Nezavisno što su predstavnici dva HDZ-a pogriješili i nisu prihvatili ponudu u OHR-u da uđu s ministrom manje u Federalnu vladu, cijela je priča za Hrvate još jedan dokaz da im Bošnjaci biraju predstavnike u vlasti, a ne njihovi hrvatski glasači.
Nakon ova dva slučaja, imali ste i već viđenu političku borbu da nema rotacije na čelu Vijeća ministara i da sada nije na redu Hrvat, već neko drugi.
To nas je dovelo na rub poznatih pretenzija i pokušaja teritorijalnih podjela u Federaciji.
Ponovo je počela priča o trećem entitetu, a vi znate da po BiH istu opasnost nosi i ono što bi se, ne daj Bože, dogodilo nakon trećeg entiteta - četvrti entitet, odnosno bošnjačko-muslimanska republika u trokutu Sarajevo - Zenica - Tuzla.
Mi moramo biti otvoreni i reći: nema ništa od podjele BiH, nema nikakvog otcjepljenja RS, nema ništa od trećeg entiteta i to je deplasirana priča koja neće donijeti bolji život ni Srbima, ni Hrvatima, ni Bošnjacima, ni drugima.
Isto važi i za nedopustivi historijski egzibicionizam fildžan-državice, koja je apsolutno neprihvatljiva ideja za većinu Bošnjaka.
Možda ima pojedinaca koji bi kao na Bošnjačkom saboru 1993. godine u opkoljenom Sarajevu lamentirali nad neostvarenim snom o vjerskoj državici.
I to onom pod feudalnom vlašću nekoliko probranih familija što su građane i borce lagale o zlatnim kašikama nakon rata i enormnim muslimanskim parama iz arapskog svijeta.
Nakon kontraproduktivnog i nedopustivog islamiziranja Armije RBiH, umjesto novaca dobili smo mudžahedine i vehabije. Dobili smo i svojevrsnu vehabizaciju političke prakse u Bošnjaka, to jest radikalnu isključivost gdje se zbog drugačijeg mišljenja automatski optužujete da radite za Srbiju ili neku drugu stranu zemlju.
Zbog takvih ratnih kvazivizionara i uvoznika mudžahedina i vehabija – a nama je u ratu trebalo oružje, a ne borci jer smo imali dovoljni naših momaka- i danas trpimo velike političke, vjerske i sigurnosne posljedice.
Ipak, glad, siromaštvo, korupcija, nepotizam i opći društveni neuspjeh koji je uzrokovan i negativnom kadrovskom selekcijom gdje sposobni nisu imali nikakvu šansu među vladajućim dinastijama, potpuno su razobličili sve laži samoproglašenih spasilaca bošnjaštva i islama, te osvijestili čak i malobrojne naivce koji su u to bili olako povjerovali.
Odbacivanje tog koncepta potvrđuje i ukupan broj glasova koje su Bošnjaci dali SDP-u i SBB-u, ali i drugim strankama bez nacionalnog predznaka.
S druge strane, mi već dvije godine bez kompleksa govorimo da mora prestati kontinuirano slabljenje bošnjačkog nacionalnog faktora.
Odgovornost za ovo je prvenstveno na dugogodišnjoj vlasti prije oktobarskih izbora, čiji su se stranački šefovi tobože borili protiv Milorada Dodika, a istovremeno su mu u državnim institucijama dozvolili da bošnjačka mjesta budu drastično oduzeta.
Taj debalans mora se ispraviti, i mi to ne očekujemo od SDA, koja je i dovela do toga. To smatramo obavezom SDP-a da u pregovorima o konstituiranju državne vlasti Bošnjacima vrati pripadajuće pozicije i ispravi nepravdu u režiji Milorada Dodika i njegovih federalnih poslušnika.
Bošnjaci trebaju odbaciti lažne zaštitnike koji su ih kao narod i individue potpuno srozali. Bošnjaci se neće moći zaštititi drugorazrednim kadrovima, bezidejnošću i politikom “korak po korak”, koja je dovela do politike “raskorak po raskorak”, već promocijom nove politike, idejama, vrijednostima i izgradnjom.
Bošnjaci se moraju na političku scenu BiH i u regionu vratiti na način da počnu nuditi konstruktivne političke ideje i biti lideri u izgradnji svoje zemlje.
Sarajevo mora postati najveće gradilište u BiH, i to gradnjom svojih longitudinala i transverzala, zaobilaznica, autoputeva i samog grada, i biti primjer drugima i mjesto privlačenja drugih.
Mladi ljudi iz Republike Srpske ili iz Gruda uopće nemaju pojma da je Sarajevo kosmopolitiski grad i čak se u RS čude i bune što ljudi iz Beograda počinju masovno dolaziti u Sarajevo i uživati u ljepotama ovog grada.
Svaki uspjeh snaži državu BiH i slabi njenu dezintegraciju. BiH se ne ujedinjuje populističkim svađama s Dodikom. Svađe nisu dokaz mogućnosti opstanka BiH, već su dokaz koji ide u prilog onima što desetljećima vrebaju da ovu zemlju podijele.
Uostalom, zašto bi narod koji je, i uz pomoć srpskih i hrvatskih patriota, izdržao peterostruku agresiju Karadžićevih Srba i Bobanovih Hrvata iz BiH, te Miloševićeve Srbije i Tuđmanove Hrvatske i svog izdajnika Fikreta Abdića, imao potrebe da dodatno objašnjava da je ovu zemlju nemoguće podijeliti u miru kako to neki priželjkuju i uvjeravaju nas da je moguće?
Također, želim vas uvjeriti da je sa svojom hiljadugodišnjom tradicijom Bosna i Hercegovina mnogo jača država nego što se to nekima čini. Mnogi misle, ako otjeraju OHR, da je podjela
