06 May

Rekao je: “Ja Bakir, siromašni Allahov rob, koji nema nikoga, idem na hadž. Je li to moguće?!

Uvaženi ef. Muhamed Velić s vremena na vrijeme objavi priče od kojih suze same teku. Ovo je jedna od tih priča. Pročitajte u nastavku i pripremite maramice…

Imam jednog ahbaba, Bakir se zove, čestit insan, čaršijsko i jetimsko dijete. Rastao je svakako, a onda je, hvala Allahu, stasao u čestitog insana, vjernika. Oženio se sa finom djevojkom, pokrivenom, dobili troje djece, napravili nekog kućerka, koje je još uvijek u izgradnji, ali je to ipak njihova kuća. Bakir radi u Pokopu, prevozi umrle u mrtvačnicu, održava mezarja i groblja, bori se da čestito zaradi da bi porodicu izdržavao. Najstarije dijete, Harun se zove, ima jak bronhitis, pa je to još dodatna sikirancija. Bakir prošle godine sakupio nešto para, koke kupio da jaja nose, ne bi li koji dinar više zaradio, jer im se život svodi na beskrajni aritmetički zadatak: kako sastaviti kraj sa krajem. Međutim, psi lutalice mu provale u kokošinjac i sve mu koke pokolju. Nasikirali se, jer su bili više nego nemoćni i razočarani, ali su stvar preustili Allahu. Ponovo se skupilo nekih sredstava, Allahovom Milošću, i opet on zbavi koke da nose jaja, ali ovaj put ih bolje zaštiti.

Helem, sretnem ga prije nekoliko dana u jednom tržnom centru, u pauzi sa posla, sjedi sam za jednim stolom, zamišljen, tužan, zagledan negdje u daljinu. Priđem mu, pitam ga je li sve u redu. Obradovao se kad me vidio, pa reče i zamoli me da sjednem, veli mi da me je samo dragi Allah poslao da mi ispriča svoju brigu i zamišljenost. Kaže mi da je sve u životu u redu, ali ima samo jednu želju, misli o njoj, dan i noć, pa gotovo svake minute, bukvalno sanja o tome, i on i žena mu. Kaže, kad bi mu se ta želja ispunila, ne bi žalio nakon toga odmah teslim dušu da učini. Pretpostavljao sam o čemu se radi. Kaže da mašta samo o hadžu, da ode na hadž. Čak je i sanjao neku noć da u snu vidi da mu se hanuma negdje sprema, on je pita gdje će to ona, kaže mu da hoće da ide na hadž, “a ja, Aida, šta je sa mnom, hoću li i ja ići?!”, pita je u snu, a ona mu odgovara: “Hoćeš, ako Bog da, i ti ideš ove godine!” Probudio se iz tog sna plačući od radosti, ali je to ipak bio samo san. Onda je zašutio, a njegov je pogled dalje sam za sebe govorio. Allahu dragi, bez obzira što sam bio umoran, u njegovim sam suznim očima bukvalno vidio obrise Mekke i Medine, toliko je želja jaka bila.

Rekao sam da ne sumnja u Allahovu Milost, jer između njegove čiste želje i Uzvišenog Allaha nema zastora i prepreke. Popili smo kahvu i rekao sam kad mu se skupi jaja, da mi donese do džamije jednu školjku, reče da će biti uskoro. Rastali smo se i svako svojim putem. Zove me jučer, pita hoću li biti u džamiji na jaciji da donese jaja, skupila se jedna školjka, rekao sam da hoću, naravno, a on reče da dolazi.

Tamam što sam nakon akšama ispratio jednog džematliju, ostao nakon namaza da malo popričamo o nečemu, kad na mektebska vrata kuca neko. Ima još do jacije, mislim u sebi, ko li je, kad se javlja Bakir i pita ima li bujruma. Vazda u životu, odgovaram mu, ulazi u mekteb, sjeda za stolicu preko puta mene i odmah počinje pričati: “Moj brate, Allahu je sve lahko! Čujem za jednog ahbaba, u Vogošći živi, da ide sa hanumom na hadž, spremim se i odem mu u zijaret, ima kafe slastičarnu u Vogošći, da mu mubarekleišem odlazak na hadž i da ga zamolim da mi prouči dovu tamo, ne bi li dragi Allah i mene pozvao i moju hanumu. Ja tamo u radnju, njega nema, nazovem ga na telefon i tako mu velim, kad on kaže da dolazi za desetak minuta. Kad ga eto i prije, ja mu tako velim, došao da mu čestitam i zamolim za tu uslugu, a onda on meni reče… Moj brate, on meni reče, moj Bakire, ti nisi došao ovdje da me za bilo šta moliš nego si došao po svoju nafaku i Allahovo određenje, ti ideš na hadž, evo te pare čekaju, moja hanuma ne može da ide, ali ti možeš i ovo je tvoja nafaka!”

Stao je sa pričom i onda je jednostavno prokinuo i brisnuo u plač. Jecao je. Plakao je glasno. Između jecaja, govorio je, više mumljao: “Ja Bakir, siromašni Allahov rob, koji nema nikoga, idem na hadž. Je li to moguće?! Allahu Svemoćni, Tebi je sve lahko!”

Počeo sam i ja plakati s njim, ali sam se ipak koliko-toliko suzdržavao, jer ljudi su počeli dolaziti u džamiju, pa zbog toga. On se malo primirio i obrisao mojim peškirom za abdest, a ja sam znao da će se to dogoditi, jer ne sumnjam u Allaha i Njegovu Milost. Bio sam i pretužan i preradostan u isto vrijeme. Nakon jacije, ostali smo još malo, uzeo sam jaja, platio mu i onda smo se rastali.

Danas me zove poslije džume, zahvaljuje Allahu na svemu, ne prestaje da plače, jer ne može da vjeruje kako se sve dogodilo. Kaže mi, što ti je dobro srce vjerničko, sad mu se pojavila nova tuga, jer on, ako Bog da, ide na hadž, a hanuma mu ostaje, koja istim aškom gori za Bejtullahom i hadžom. A nju je prvo vidio u snu da ide na hadž. Koliko je sretan i radostan zbog sebe, što ide, toliko je i tužan što mu hanuma ne ide zajedno sa njim. Kažem mu da se ne sikira i da ne sumnja u svoga Milostivoga Gospodara, kao što je dao da on ide, tako će dati da i ona ide zajedno s njim. Poslat će dragi Allah dobre ljude, kao uvijek u životu, kao što svima šalje i daje na razne načine.

Ko će neg’ Milostivi Allah, u to nema sumnje!

 

(Autor: Muhamed Velić/Novi)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top