Republika Srpska decenijama BiH tretira kao nužnost, ne kao državu. Sada se događa obrnuto: povratnici, odsječeni od Sarajeva, sve češće u RS-u vide jedinu državu koju osjećaju
Savo Minić, kandidat SNSD-a, prema preliminarnim rezultatima CIK-a vodi u utrci za predsjednika Republike Srpske: 202.245 glasova naspram 160.936 za Branka Blanušu nakon obrade oko 80 posto biračkih mjesta. Sam taj rezultat ne iznenađuje. Alarmantno je gdje je sve dobio glasove.
Oslobođenje je analiziralo rezultate po biračkim mjestima i pokazalo da je Minić ostvario značajan broj glasova i u sredinama u kojima, prema popisu iz 2013, većinu čine Bošnjaci. U Potočarima je na dva biračka mjesta osvojio 195 glasova, dok je Milorad Dodik na istim mjestima prije četiri godine dobio 47. Ćamil Duraković je u isto vrijeme pao sa 148 na 95 glasova. U Kozluku kod Zvornika, gdje je popis evidentirao 1.501 Bošnjaka i 487 Srba, Minić je bio prvi na sva tri biračka mjesta, s ukupno 224 glasa. U Suhoj kod Bratunca dobio je 188 glasova naspram 97 za Blanušu.
RS i BiH: država kao nužnost
Da bi se razumjelo šta se događa u povratničkim sredinama, treba krenuti od druge strane. Republika Srpska nikad nije prihvatila BiH kao svoju državu. Prihvatila ju je kao nužnost, kao okvir bez kojeg entitet ne postoji.
Dokaza je mnogo. Dodik je još prije više od deset godina tvrdio da je RS država, a BiH okov za entitet, nakon čega su visoki predstavnik Valentin Inzko i američka ambasada podsjetili da Ustav BiH jasno kaže da je RS entitet, ne država. Kasnije su se pojavili politički dokumenti SNSD-a koji su državni sud i tužilaštvo proglašavali neustavnim i najavljivali preuzimanje nadležnosti prenesenih na državu. Ured visokog predstavnika Christiana Schmidta ponovio je da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje i da postoje samo na osnovu Ustava BiH.
Ironija je što RS ne može postojati mimo BiH ni pravno ni ekonomski. Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje, u 2025. prikupljeno je više od 12 milijardi KM indirektnih poreza, a Republici Srpskoj je raspoređeno tri milijarde i 86 miliona KM. Rezidentni predstavnik MMF-a Andrew Jewell upozoravao je da su ti prihodi najvažniji izvor novca za entitetske vlade i da bi razbijanje UIO ugrozilo i servisiranje vanjskog duga. Entitet koji državu ne priznaje živi od njenih institucija.
Povratnici: Od nužnosti do države
Isti obrazac, samo obrnutim redoslijedom, sada se ponavlja kod povratnika. RS im je prvo nužnost: opština, zapošljavanje, subvencije, putevi, škole, dozvole. Sarajevo je daleko, entitetske institucije su na dohvat ruke. Ali nužnost koja traje decenijama ne ostaje nužnost. Ona postaje navika, a navika identitet.
Tu je suština teze. Povratnici koji ne osjećaju Sarajevo, koji u svom mjestu ne vide ni stranku, ni ured, ni projekat s državnim pečatom, sve teže mogu zadržati osjećaj pripadnosti državi koja se u njihovoj svakodnevici ne pojavljuje. Praznina se popunjava onim što je prisutno: entitetskim institucijama. Tako se, korak po korak, RS iz nužnosti pretvara u jedinu državu koju povratnik zaista poznaje.
Teško je u tome ne vidjeti i politiku. RS decenijama gradi sliku entiteta kao države, a povratnike drži u odnosu zavisnosti od svojih institucija, dok Sarajevo postaje apstraktno. Jedno je zasigurno: sistem koji to proizvodi, bilo namjerno, bilo zbog propusta onih koji su trebali biti prisutni, daje isti rezultat. Ako je cilj vlasti u RS-u da povratnici izgube dodir s BiH i Sarajevom, takvo stanje je njen uspjeh.
Srebrenica kao najava
To nije nova priča. Srebrenica je pokazala kako izgleda kad povratnička većina izgubi tlo. Na lokalnim izborima 2016. Mladen Grujičić dobio je 4.678 glasova, a tadašnji načelnik Ćamil Duraković 3.910. Do 2021. razlika je postala bezobzirna: na ponovljenim izborima Grujičić je osvojio 5.189 glasova, a bošnjački kandidat Alija Tabaković 2.433. Svaki put su postojale i tvrdnje o nepravilnostima, a sam Duraković je 2016. govorio da glasovi upisani iz Srbije odlučuju više od polovine rezultata, uz procjenu da je na terenu oko 3.000 Bošnjaka i 3.300 Srba. Ali ma kako se računalo, smjer je isti: bošnjački politički prostor u RS-u se sužava.
Razgovori u Kozluku i Janji
Razgovarali smo s ljudima u Kozluku i Janji. Rekli su nam da se sve češće pitaju kakve koristi imaju od Sarajeva i da se, gotovo neminovno, okreću institucijama Republike Srpske, dok državu BiH, za koju su ratovali, sve više zanemaruju.
Šta brojke ne dokazuju
Poštenje prema čitaocu traži i ovo. Brojke po biračkim mjestima pokazuju koliko je glasova Minić dobio, ali ne i ko ih je dao. Popis je iz 2013. i odavno je zastario. Birač može biti upisan tamo gdje više ne živi, a dio glasova mogu dati i Srbi s tog područja. U Glogovi je popis evidentirao šest Srba, a Minić je dobio 78 glasova, što najbolje pokazuje da se glasovi ne mogu automatski pripisati Bošnjacima. Ovi izbori su prvi put održani uz biometrijsku identifikaciju birača, pa je moguće da je dio ranijih iskrivljenja uklonjen, a to treba provjeriti. Čvrst nalaz traži analizu po biračkim mjestima uz podatke o izlaznosti. Ali ni najoprezniji tumač ne može zanemariti smjer: tamo gdje je SNSD donedavno bio gotovo bez glasova, sada ih ima.
Sarajevo je zakazalo
Drugi niz podataka je gotovo još teži. Probosanske stranke prvi put nakon rata neće imati nijednog zastupnika iz RS-a u Predstavničkom domu PSBiH. Poslije izbora 1996. SDA je među 14 zastupnika iz RS-a imala trojicu, a u zadnjim ciklusima samo jednog. Koalicija za državu, u kojoj je šest stranaka, osvojila je za Narodnu skupštinu RS-a 14.145 glasova, dok su Narod i pravda (1.846) i Stranka za BiH (1.790) otišle zasebno. Za potpredsjednika RS-a bile su četiri probosanske kandidature: Ramiz Salkić (SDA) dobio je 9.349 glasova, a Ćamil Duraković, kao nezavisni kandidat, 6.059. Zbir je veći od onoga što je ostalo.
Kritike dolaze iz samih redova. Sadik Ahmetović navodi nejedinstvo, nepostojanje strategije za opstanak povratnika i kadrove bez kapaciteta. Duraković tvrdi da se godinama “uvoze” kandidati iz Tuzle koji nisu živjeli u RS-u. Salkić optužuje druge stranke da su svojim odlukama ostavile Bošnjake bez poslanika. Tri aktera, tri različite krivnje, isti ishod. A kad je u Srebrenici smijenjen Faruk Đozić, iz Sarajeva nije stigla gotovo nikakva reakcija.
Alarm koji ne smije proći nezapaženo
Ovo nije priča o izdaji povratnika. Ovo je priča o napuštanju povratnika. Čovjek koji vidi da su njegove stranke podijeljene, da kandidati ne žive tamo gdje se glasa i da ga Sarajevo pamti jednom u četiri godine ima racionalan razlog da traži zaštitu tamo gdje se odluke zaista donose.
Zato je najveća opasnost što je proces tih sitnih, svakodnevnih gubitaka teško uočiti. BiH ne gubi povratnike jednim udarcem, nego odustajanjem od ureda, projekata i prisustva, dok RS to popunjava. Na kraju ostaje generacija koja zna za jednu državu, a to nije ona za koju su im očevi ratovali.
Svaka strana u ovoj priči zavisi od druge. RS ne može bez državnih institucija, povratnici ne mogu bez entitetskih, a BiH ne može bez povratnika koji u njoj još vide državu. Bošnjačke i probosanske stranke moraju shvatiti da ta ravnoteža ne drži sama od sebe. Ako ne počnu raditi u povratničkim sredinama svaki dan, a ne samo pred izbore, sljedeći ciklus neće donijeti ništa novo, jer neće biti kome da to zabilježi.
