fbpx Pomajke iz sela Mira: S ljubavlju odgojile stotine djece bez roditeljskog staranja

Pomajke iz sela Mira: S ljubavlju odgojile stotine djece bez roditeljskog staranja

Home

Pomajke iz sela Mira: S ljubavlju odgojile stotine djece bez roditeljskog staranja

Selo mira Turija kod Lukavca u posljednjih 20 godina primilo je oko 400 napuštene djece.

Neki od njih su ovih dana proglašeni učenicima generacije, a mnogi su odrasli u uspješne ljude koji žive diljem svijeta. Odrastali su bez svojih roditelja, a othranile su ih i cijeli život odgajale pomajke. 

Pomajka Finka u Selo mira Turija stigla je prije deset godina i svoj život posvetila djeci bez roditelja. Ispričala nam je da je u svom radu prolazila kroz veoma teške trenutke i da je bilo dana kada je trebala i psihološku pomoć. Ipak, danas, kada se okrene iza sebe, Finka je, kaže nam, sretna što su njena djeca postali dobri i plemeniti ljudi. 

„Kada danas vidim da su ta djeca stasala, odrasla, da će doći sutra do svoga života -  ja se njima divim. Drago mi je što sam ovo doživjela. Osjećam se tako ponosno i posebno, i drago mi je što sam sve ovo proživjela, što sam mogla pružiti djetetu ruku, da ga izvedem na njegov pravi životni put. Sve smo uspjeli samo uz ogromnu ljubav i veliko strpljenje jer svako dijete je bilo posebno i imalo svoje potrebe." 

Selo mira Turija izgrađeno je odmah nakon rata, prije 21 godinu, a osnovala ga je njemačka fondacija Rudolf Walthera. U selo su prije svih stizala djeca iz Srebrenice i Podrinja koja su ostala bez roditelja. Danas u ovom dječjem domu borave djeca iz različitih krajeva BiH. Svako dijete ima svoje kumove u njemačkim pokrajinama, ali i u drugim evropskim državama. 

Pomajka Azemina je u Selo mira Turija iz Srebrenice sa svoje sedmero djece stigla 1998. godine. Onda je odlučila biti majka i drugoj djeci. Sretna je što su to danas odrasli ljudi koji već imaju svoje porodice i što joj se često vraćaju. 

„Ja sam uz svoju djecu zavoljela i ovu djecu, kao da sam ih ja i rodila. To su sve bila malena djeca koja su ovdje dolazila. Oni su mene zvali mamom. I sada je tako. Oni se meni vraćaju, dolaze. Posjete me. Zovu me. Za njih sam ja ostala mama. Uvijek me tako zovu. Tako se i ja ponašam prema njima, kao da sam im mati“, kaže

Azemina.

Njen dan sa djecom je uvijek ispunjen, jer se njena djeca školuju. Azemina ih uči da budu vrijedni i da ispunjavaju svoje obaveze kako bi sutra izrasli u samostalne ljude. Posebno su vrijedne djevojke koje pomajci Azemini u svemu pomažu. 

„Moj dan ovdje započinje već u šest sati ujutro, onda budim djecu kako bi se pripremili za školu. Nikada iz kuće nisu izašli, a da nisu doručkovali. Kada oni odu, ja uradim kuću, malo se odmorim. Kada se vrate iz škole, odlazimo na ručak. Oni uče, zajedno pravimo večeru. Uglavnom dan je ispunjen i lijepo nam je“, kaže Azemina i ističe da je ponosna i na sebe i na djecu. 

„Ja sam po prirodi optimistična osoba, ali znam se nekada i ja zatvoriti sama i razmišljati o svemu. Jer ni moj život nije bio lagan. Ja sam ovdje došla sama kao izbjeglica sa svojih sedmero djece. Zato volim biti u društvu, jer tada sam dosta veselija. Volim se šaliti, volim razgovarati, volim pozitivne ljude“, ističe pomajka Azemina.

Pomajka Finka kaže da se djeca trude uspjeti, da svoju sudbinu veoma odgovorno i zrelo prihvaćaju. 

„Zato kada ih ujutro budim uvijek to činim s nekom dragošću. Ne galamim na njih niti mi je ikada bilo teško bdjet nad njima. Meni je žao što su oni primorani na ovakav način odrastati, ali hvala Bogu da opet imaju nas. Ja i kada odem na odmor, jedva čekam da se vratim. Ja sam vezana za ovu djecu i ovdje stanuje moje srce. Svjesna sam ja toga da oni mene ne mogu doživjeti kao svoju biološku mamu, ali ja sam njih zaista doživjela na taj način, kao svoju djecu“, kaže Finka, te priznaje da veoma često žali što ne može puno više s njima razgovarati o izazovima koje je pred njih postavio život. 

Nekad i nemamo vremena, jer je njih mnogo, a ja sam sama. Bude dosta i suza, ali i radosti, jer oni imaju svoje emocije, strahove. Samostalno uče, trude se, rade“, kaže nam Finka. 

Uz pomajke sa djecom tokom dana borave i tete, osobe koje u porodici imaju uglavnom ulogu pedagoga. U okviru Sela mira Turija nalazi se i Kuća na pola puta u Lukavcu u koju budu smještena djeca nakon svoje 18. godine. Također, u okviru redovnog školovanja djeca uče i brojne zanatske poslove, bave se poljoprivredom i pomažu u radu pekare i frizerskog salona koji djeluju u ovom dječjem selu. Jedan od najvećih ponosa zaposlenih u Turiji je što u ovom dječjem selu radi 12 djece koji su upravo ovdje odrastali. Fondacija Kinderzunkunft je od početka glavni finansijer Sela mira u Turiji, a njegovom djelovanju pomažu i Općina Lukavac i Vlada TK.  

Objavio: Pon, 10/06/2019 - 11:07
Back to top