Nakon petnaestodnevne ekspedicije "Kazbek–Elbrus", član Planinarskog društva "Koritnik" iz Bileće Vladeta Dragojević vratio se kući sa sjećanjem na tragediju koja je potresla planinarski region.
Tokom uspona na Elbrus, najviši vrh Evrope visok 5.642 metra, hercegovački planinari susreli su se sa članovima Planinarskog društva "Vedro" iz Zenice, koji su kasnije stradali u izuzetno teškim vremenskim uslovima.
"S njima smo se zezali klasično, planinarski sleng, otkud vi, i oni su došli autom isto kao i mi. Oni su iz Zenice, mi smo iz Hercegovine. Naš kombi ima registraciju 333, njihovo isto ima registraciju 333, pa smo se zezali na taj fazon. Dogovorili smo se da ćemo se družiti prije uspona u domu i poslije uspona na Elbrusu u domu. Jedina razlika bila je kad će ko krenuti. Ja sam, to jest moja ekipa, odlučila je da idemo oko 9-10 naveče radi pogoršanja vremenskih prilika, dok su oni odlučili da idu u 1 sat. Tako su barem nama rekli, što nije sada provjereno da li su oni otišli u 1 sat ili kad su već otišli, jer ne znamo još uvijek. Pošto su samo dvojica preživjela, nismo se još čuli s njima", priča Dragojević.
"Odjednom je počelo"
On kaže da je Elbrus tog dana pokazao svoje najopasnije lice.
"Do oko 4.700 metara uslovi su bili dobri, a onda je odjednom počeo strahovit vjetar. Nije padao snijeg, već je vjetar nosio sitne čestice preko planine i stvarao mećavu. Osjećaj je bio kao da vas neko neprestano zasipa ledom. Temperatura je bila oko minus 15 stepeni, ali je zbog vjetra subjektivni osjećaj bio i do minus 35", kaže on.
Na visini od oko 5.100 metara Bilećanin je procijenio da je najbolje da prekine uspon zbog hladnoće i teških uslova i ratrakom se vrati u planinarski dom. Ostatak njegove ekipe nastavio je ka vrhu udruživši se sa grupom ruskih vojnika: "Došli su do visine 5400, kada ih je uhvatilo još veće pogoršanje vremena. Teška i gusta magla je pala, ništa nisu vidjeli, jedva su se vratili. Jedva su vidjeli put nazad, i svi su se vratili zajedno i ruske ekipe i naša ekipa iz Hercegovine. Uzeli su ratrak nazad i spustili se u dom negdje oko šest časova ujutro. Bio sam jako sretan kad sam ih vidio, mislio sam da ih više nikad neću vidjeti, jer u trenutku kada sam se ja spustio u dom, već je bila magla da se ništa iz tog doma nije vidjelo, čak ni WC koji je na sedam-osam metara udaljenosti. Ništa se baš nije vidjelo, sve je bilo bijelo, nije se znalo gdje je nebo, gdje je zemlja", prisjeća se Vladeta.
Narednog jutra hercegovački planinari spustili su se u podnožje planine i krenuli nazad prema Gruziji. Vijest koja ih je dočekala bila je preteška. Uspon na Elbrus bio je koban za pet njihovih kolega iz Zenice koji nisu odustali od dugo očekivanog uspona na jedan od najvećih vrhova.
"Bilo nam je nevjerovatno teško"
"Probudile su nas ruske vijesti da je na Elbrusu stradalo pet državljana Bosne i Hercegovine. Odmah smo posumnjali da je riječ o ekipi iz Zenice, jer su javili da je grupa brojala sedam ljudi. Bilo nam je nevjerovatno teško kada smo shvatili da su to ljudi s kojima smo samo nekoliko sati ranije razgovarali i s kojima smo se često družili na ekspedicijama", kaže Dragojević.
Vijest je, kako ističe, duboko potresla cijelu njihovu ekspediciju: "Samo nekoliko časova ranije stajali smo zajedno, razgovarali, šalili se i dogovarali da se vidimo nakon uspona. Zato nas je ova tragedija posebno pogodila. Planina uvijek podsjeti koliko je moćna i nepredvidiva i koliko je važno na vrijeme donijeti odluku da se odustane, jer vrh će uvijek čekati, a ljudski život nema cijenu."
Foto: Telegram
