Ako kadrovi koje je vlast postavila ne znaju organizovati osnovne komunalne operacije, onda problem nije u snijegu – nego u kadrovskoj politici
Snijeg koji je početkom januara paralizirao Sarajevo nije bio ni ekstreman ni iznenadan. Bio je sezonski, najavljen i uobičajen. I upravo zato je postao savršeno ogledalo stvarnog problema: ne vremenskih prilika, nego političkog modela upravljanja Kantonom Sarajevo.
Rečenica premijera Nihada Uka da je u „ovakvim okolnostima odgovornost zajednička“ razotkriva suštinu tog modela. Ne radi se o apelu na solidarnost, nego o političkoj tehnici – kolektivizaciji krivice kao zamjeni za odgovornost vlasti.
Privatna raspodjela moći
U Kantonu Sarajevo, kao i na drugim nivoima vlasti, raspodjela političke moći nikada nije „zajednička“. Ministarstva, direktorske pozicije, upravni odbori i savjetnička mjesta ne popunjavaju se otvorenim konkursima i kompetencijama građana, nego stranačkim dogovorima, koalicionim trgovinama i rodbinsko-interesnim linijama.
To je zatvoreni, privatni stranački plijen, u koji građani nemaju nikakav pristup - bez obzira na obrazovanje, iskustvo ili rezultate. Građani ne mogu „konkurisati“ na te pozicije, pa samim tim ne mogu ni snositi odgovornost za njihov rad.
Ali kada sistem zakaže, kada komunalne službe ne funkcionišu, kada javni saobraćaj stane i ulice ostanu neprohodne, tada se iznenada pojavljuje koncept „zajedničke odgovornosti“. To je ključna inverzija: moć je privatna, odgovornost javna, a ulice zatrpane snijegom i drveća koja ubijaju građane nisu krivica vlasti, nego građana.
Snijeg kao test upravljanja
U funkcionalnim gradovima snijeg je logistički izazov. U Sarajevu je politički stres-test. I svaki put rezultat je isti: potpuni raspad operativne sposobnosti sistema.
Ako kadrovi koje je vlast postavila ne znaju organizovati osnovne komunalne operacije, ako ne mogu očistiti ulice u gradu koji živi od budžeta većeg od mnogih država, onda problem nije u snijegu – nego u kadrovskoj politici.
I tada dolazi najproblematičniji moment: umjesto da se postavi pitanje ko je odgovoran, vlast prebacuje fokus na građane. Lopata postaje politički argument. Građanin se pretvara u zamjenskog radnika sistema koji već plaća. Trojka se po ovom pitanju ne razlikuje suštinski od SDA. Razlika je retorička, ne strukturna. Ako išta, tehnički gledano, danas u sistemu imamo i slabije kadrove. No obrazac je isti: stranačko zapošljavanje, izostanak profesionalnih standarda i nulta politička odgovornost.
U teoriji, zajednička odgovornost postoji samo tamo gdje postoji i zajednička moć odlučivanja. U Sarajevu to ne postoji. Građani ne odlučuju o imenovanjima, budžetskim prioritetima ni upravljanju javnim preduzećima. Zato je pozivanje na “zajedničku odgovornost” politički nepošteno i institucionalno opasno. Ono briše granicu između onih koji upravljaju i onih kojima se upravlja. Time se normalizira nerad, amnestira nesposobnost i ukida ideja odgovornosti kao temelja javne vlasti.
Polaganje računa
Sarajevo nije palo zbog snijega. Pao je zbog sistema u kojem se funkcije dijele privatno, a krivica javno. Dokle god se ta logika ne preokrene - dok odgovornost ne postane lična, politička i konkretna - svaka naredna pahulja bit će nova kriza. I ne, u toj igri ne “igramo svi”. Igrali su oni koji su uzeli vlast. Red je da oni snose i posljedice.
