“Vraćamo se upravo iz Zenice, sa utakmice Bosna – Rumunija. Umoran, prespavao sam veći dio puta u autu, još uvijek u dukserici Bosne i Hercegovine u kojoj sam bio i na tribinama. Stajemo u Doboj, ispred pekare, da nešto pojedemo – ništa nisam razmišljao, niti kome šta provocirao.
Uđemo normalno, pojedemo, izlazimo, sjedamo u auto… kad odjednom oko nas desetak mladića SRBI su, naših godina. Pitaju odakle idemo, momci iz auta kažu s utakmice. I onda kreće – “ima problem ovaj momak”, pa zahtjev da skinem svoju duksericu i predam je njima. Naravno da sam odbio.
Prepirka 10–15 minuta, psovke, uvrede, čupanje vrata, ruke koje me pokušavaju izvući napolje, prijetnje da će me ubiti ako ne skinem duksericu…
Moji neki govore “daj im, pusti, samo da idemo”, ali ja – kao čovjek, kao Semir – nisam mogao. Nisam htio da se ponižavam. Da izdam ono što nosim na sebi i u sebi.
Ne mogu i neću da pogazim stav, da se postidim svoje države, BRATA ŠEHIDA ostalih boraca koji su za nju dali život.
Ako naši Šehidi i borci nisu poklekli pred gorim stvarima, nisam ni ja pred ovakvim prijetnjama. Moja dukserica nije samo odjeća – to je poštovanje, identitet i obraz, zaključio je.
Cazin.net
