Vanredno stanje na terenu, a odgovornost se prebacuje između nivoa vlasti
Obilne snježne padavine koje su proteklih dana zahvatile Kanton Sarajevo i šire područje Federacije BiH ponovo su otvorile pitanje spremnosti institucija da odgovore na vanredne situacije. Iako snijeg u januaru ne predstavlja iznenađenje, mnoge saobraćajnice, trotoari, naselja i prilazi zdravstvenim ustanovama ostali su danima teško prohodni, dok su građani, po ustaljenoj praksi, ponovo prepušteni sami sebi.
Dok su nadležne službe upućivale na “izuzetno teške vremenske uslove”, građani su se organizovali kako znaju i umiju – čistili ispred zgrada, pomagali starijima, gurali zaglavljena vozila i pokušavali doći do posla, bolnica ili vrtića.
Istovremeno, odgovornost za stanje na terenu često se prebacivala između općina, kantona i javnih preduzeća, uz poruke da su kapaciteti ograničeni i da sistem trpi posljedice dugogodišnjeg zapuštanja.
Upravo tu se otvara ključno pitanje: ako se zna da zima dolazi svake godine, zašto sistem i dalje djeluje kao da je svaka veća padavina vanredna situacija?
Javna komunalna preduzeća godinama upozoravaju na nedostatak mehanizacije, kadra i sredstava, dok vlasti istovremeno najavljuju reforme, nove nabavke i sistemska rješenja koja se, barem na terenu, sporo vide.
Snijeg je, prema mišljenju brojnih građana, još jednom pokazao ne samo slabosti komunalnog sistema, već i manjak koordinacije između različitih nivoa vlasti. Dok kantonalne institucije upućuju na nadležnosti općina, općine se pozivaju na javna preduzeća, a ona na budžetska ograničenja, problemi ostaju isti – neprohodne ulice, otežan javni prevoz i ugrožena sigurnost pješaka.
Posebno je osjetljivo pitanje prioriteta. Građani se pitaju zašto su pojedine glavne saobraćajnice i prilazi institucijama satima neprohodni, dok se istovremeno govori o milionima maraka izdvojenim za komunalni sektor. U javnosti se sve češće čuje stav da problem nije samo u snijegu, već u načinu upravljanja sistemom i odsustvu dugoročnog planiranja.
S druge strane, politički predstavnici poručuju da je “učinjeno sve što je bilo moguće” i da ni najbolja mehanizacija ne može odgovoriti na ekstremne vremenske uslove. Međutim, za građane koji satima čekaju javni prevoz, koji se probijaju kroz neočišćene trotoare ili strahuju od padanja stabala i leda, takva objašnjenja sve teže prolaze.
Na kraju, ostaje i pitanje odgovornosti prema onima koji finansiraju sistem. Građani kroz poreze i komunalne naknade pune budžete iz kojih se isplaćuju plate javnim službama i političkim strukturama. Upravo zato očekuju da, u trenucima kada je najteže, sistem funkcioniše bolje, a ne da se oslanja na solidarnost komšija i improvizaciju.
Ako je suditi po posljednjim danima, povjerenje u sistem ponovo je ozbiljno poljuljano.
