Neformalno istraživanje među uposlenicima nekoliko krajiških javnih ustanova otkriva nešto što zvuči kao groteskna satira, ali je – kako prenosi Crna hronika – zapravo realna i sumorna slika Unsko-sanskog kantona: administracija se pretvorila u leglo lijenosti, intriga i bolesne paranoje.
Na desetine miliona maraka troši se na aparat koji – umjesto da radi – vodi interne ratove hladnih pogleda, šapata po hodnicima i kafanskih obavještajnih operacija.
Radnih zadataka gotovo da i nema, ali zato cvjeta nova „specijalizacija“:
kancelarijske amaterske agenture.
Uposlenici koji bi trebali rješavati zahtjeve građana pretvorili su se u šetajuće špijune koji obilaze kancelarije kao da su na tajnoj misiji CIA-e – samo što je njihov najveći uspjeh informacija ko je s kim sjeo u kantini.
Sistem se raspada, ali zato se uredno bilježi:
— ko je kome rekao „dobar dan“,
— ko je za koga glasao,
— ko je izašao dvije minute ranije,
— ko je politički dovoljno klimnuo glavom.
Takva atmosfera možda bi bila normalna u sjevernokorejskim partijskim komitetima, ali ovdje je plaćaju građani Krajine – ljudi koji ustaju u cik zore, rade u fabrikama i privatnim firmama, pune kase kantona i općina… da bi finansirali ogromnu, skupu i potpuno beskorisnu birokratsku mašinu.
Dok se narod zadužuje, odlazi vani, nosi teret inflacije i plaća divlje cijene, kantonalna administracija vodi operaciju pod nazivom:
„Ko je danas kome bio simpatičan?“
Produktivnost? Ne postoji.
Odgovornost? Izbrisana.
Korist za društvo? Nula.
Korist za šefove kojima se doušnici uvlače? Ogromna.
U svakoj ustanovi postoji barem jedan lokalni „nadšpijun“ – mali kancelarijski tiranin kojem se povlađuje tračevima, čiji se ego hrani sitnim glupostima, a čije odluke vise kao mrak nad radnim mjestima.
Ne radi se ništa, ali se prati sve.
Nema rezultata, ali ima straha.
Nema rada, ali ima paranoje.
Krajina tako postaje talac vlastite administracije – skupe, tromije i beskorisnije nego ikad, dok narod plaća račun za cirkus zbog kojeg bi se i Staljin posramio.
Foto: Ilustracija
