Profesor Enver Ljubović koga pamte mnoge generacije Cazinjana napisao je novu knjigu sa nazivom Srednjovjekovni utvrđeni gradovi i kule Cazina i Cazinske krajine. Portal Cazin.net objevljuje ekskluzivno Predgovor ove knjige:
“Gradovi su nekako slični ljudima, nastaju ili rađaju se, žive, a neki nestaju ili umiru na kraju kao i ljudi.
Svaki grad ima jednu svoju prepoznatljivu vremensku crtu događaja i važnih datuma iz njegove historije, pa se zato svi najvažniji događaji, koji su određivali sudbinu jednog grada, moraju obilježavati i otrgnuti od ljudskog zaborava. Za svaki grad je važan datum njegovog postanka i on mora imati svoju matičnu knjigu, pa zato cjelokupni život svakog grada započinje njegovim spomenom i ulaskom u pisane historijske dokumente, a dakako, važne su i usmene narodne predaje. To je najvažniji događaj za svaki grad, pa se na temelju toga afirmira i obilježava njegov postanak.
Dakako, sve je to stvar njegovog historijskog i kulturološkog identiteta i važnosti u mnogim historijskim razdobljima njegovog opstanka i razvitka.
U prvim pisanim dokumentima o pojedinim gradovima, posebno moramo posvetiti pažnju i istražiti sve o nekom gradu, ono što je napisano te što predstavlja značajan izvor o njemu, njegovom značaju i važnosti u historiji. Mi danas obilježavamo uglavnom datume iz bliže historije jednog grada, a zanemarujemo njegov stariji identitet u nekom historijskom razdoblju. Zato trebamo obilježavati civilizacijski stvarni datum i godinu nastanka nekog grada, koji ima jedan svoj kulturološki identitet i kontinuitet razvoja, a kojeg smo često zapostavljali i pogrešno obilježavali godine nastanka većine naših gradova, ne uzimajući sve segmente njegovog nastanka i cjelokupnog razvoja.
Moramo promijeniti svoje stavove o mnogim našim gradovima te uvažavati i stalno isticati njihovu važnost, identitet i najstarije historijske izvore u kojima se spominju određeni gradovi.
Temeljni cilj pisanja ove knjige jest ukratko opisati historiju, epski kontekst i graditeljstvo te najvažnije historijske događaje vezane uz srednjovjekovne utvrđene gradove – burgove u Cazinskoj krajini. Oni datiraju kao
utvrde još iz predosmanlijskog razdoblja, te je ujedno i cilj pronaći mogućnost da se iskoristi njihova arhitektonska, historijska i kulturološka vrijednost kao i specifičnost za razvoj turizma u ovim krajevima.
Stari gradovi treba da postanu zahvalna turistička destinacija, jer predstavljaju zanimljivu sliku vremena u kojem su nastali.
Srednjovjekovne utvrde i gradovi, manje ili više očuvani, prošarali su pitomo i prelijepo područje Cazinske krajine, podsjećajući nas na prohujala davna vremena koja su imala burne tokove u ovom kraju, tako da su utvrde značajan biljeg jednog davnog, prohujalog i zaboravljenog vremena.
Grad Cazin i cijela Cazinska krajina imaju više takvih zanimljivih utvrda - gradova i kula na pograničnom području prema Hrvatskoj. Svi ovi utvrđeni gradovi i kule imaju jednu tradicijsku i kulturološku vrijednost kao specifični fortifikacijski objekti, koji su dio naše historijske realnosti. Na relativno malom području Cazinske krajine te u srednjem i donjem toku rijeke Une, tj. pograničnom području Ugarsko - hrvatskog kraljevstva, u vrijeme kada je Hrvatska bila u personalnoj uniji s Ugarskom, podignuti su od 12. do 14. stoljeća na tom pograničnom području mnogobrojni utvrđeni gradovi, koje su nakad držali hrvatski feudalci i mnogobrojne hrvatske plemićke porodice. Gradom se zove utvrda ozidana od kamena i drva.
Neki su gradovi imali kule i tabije , neki samo kule, a neki opet samo tabije ili bastione. Slična utvrđenja s oborom začetak su mnogobrojnih današnjih gradova. U takvom je gradu bila i kula s tabijom, a ta kula catadela> citadela. Tim je kulama osnovica bila najprije krug, a kasnije kvadrat. Ovi utvrđeni srednjovjekovni gradovi uzduž zapadne granice, nisu nikad bili u sastavu srednjovjekovne bosanske države i često su mijenjali feudalne gospodare.
Među srednjovjekovnim utvrđenim gradovima Cazinske krajine, najznačajni grad je bio Bužim (Čava), a od srednjovjekovnih gradova uz tok rijeke Une, najveći i najutvrđeniji je bio kraljevski grad Bihać, kako su ga zvali u to predosmanlijsko vrijeme.
Evlija Čelebi, osmanski putopisac 17. st. opisuje i gradove u današnoj Cazinskoj Krajini i Lici. S obzirom na to da u Liku dolazi iz Bihaća, njemu je grad Lika divan grad na obali rijeke Une, pa zatim idući dalje prema zapadu, dolazi do Udbine na drugoj strani rijeke Une. Ovdje je Evlija Čelebi očito pomiješao gradove i njihova imena, a znakovito je da prevoditelj u napomeni za Bihać uopće sumnja da je ovaj bio u Bihaću.
Osmanlije su osvojile neke gradove Cazinske krajine oko 1557. godine. Tada je osvojen Vrnograč, a 1584. godine su zauzeli Tržac. Bužim kao najtvrđi grad pao je u ruke Osmanlija 1576. godine, kada su također zauzeti Cazin i Stijena. Dajući ovim utvrđenim srednjovjekovnim gradovima jednu turističku namjenu kao zahvalnu i poželjnu destinaciju, dakako, omogućilo bi se ujedno i njihovo redovito održavanje i konzervatorska zaštita te bi se tako zaustavilo dalje devastiranje koje je svakim danom sve više vidljivo na svakom koraku.
Neki od gradova danas su u relativno dobrom stanju, dok je većina njih potpuno ruševnog i neprepoznatljivog izgleda. Svi ti utvrđeni gradovi, utvrde, kule i dvorci su dio kulturološkog i historijskog te tradicijskog identiteta ovih krajeva, koji su uvijek kroz burnu historiju bili na braniku odbrane najzapadnijih dijelova Bosne i Hercegovine.
U knjizi se istražuje tema srednjovjekovnih utvrđenih gradova Cazinske krajine, a glavni cilj je upoznavanje i očuvanje historijsko - kulturološke i graditeljske baštine ovih krajeva kroz različita historijska razdoblja.
Analizom mnogobrojne postojeće historijske građe, mnogobrojnih arheoloških ostataka, dijelova arhitekture i kulturno - historijske vrijednosti uopće, prikazuju se poznati i manje poznati utvrđeni gradovi Cazinske krajine, koji su nekada imali svoju isključivu namjenu odbrane ovih krajeva od različitih neprijatelja.
Objedinjenjem mnogobrojnih prikaza, utvrđuje se važnost postojanja i očuvanja takvih srednjovjekovnih fortifikacijskih objekata vrijednih u historijskom i arhitektonskom smislu riječi - kao zdanja podignuta prvenstveno zbog odbrane ovih prostora, te u kulturološkom smislu - kao baština koja je nositelj kulturnog cjelokupnog identiteta ovih krajeva, što nikako ne trebamo zaboraviti. Uz prikaz arhitektonskih rješenja onog doba, treba istražiti i današnje stanje tih gradova te se tako određuje njihova važnost za područje u kojem se nalaze. Materijalna, posebno graditeljska i kulturna baština srednjeg vijeka s područja prostora Cazinske krajine, još je uvijek nedovoljno ili gotovo fragmentarno arheološki istražena, a s tom bogatom graditeljskom baštinom predstavljeni su i iskorišteni različiti segmenti historijskog i kulturološkog identiteta ovih krajeva. Kroz burnu i nepredvidivu historiju srednjeg vijeka, razvijao se proces nastanka ovih utvrđenih gradova, još od početka raspadanja Rimskog Carstva i Seobe naroda, tako da je ovdje postojao jedan kontinuitet historijskog razvoja u toj odbrambenoj te bogatoj i raznovrsnoj graditeljsko - kulturološkoj baštini.
Proces se razvijao od korištenja različitih materijala i tehnika te načina gradnje utvrda, od drveta i kamena kao glavnih građevinskih materijala, te drvenih odbrambenih kula okruženih palisadama i kanalima ispunjenim vodom, pa sve do kamenom zidanih i malterom ili suhozidom vezanih struktura odbrambenih kula, s kojima se s vremenom razvio cijeli odbrambeni sistem (zid, kule, ratničke kuće,branič – kule) sa stambenim dijelom, gdje su boravili vojnici, koji su bili stalni dio vojničke posade utvrda ili gradova. Arhitektonska rješenja mnogih srednjovjekovnih utvrda, fortifikacijskih zgrada za odbranu, uvijek su primarno bila u funkciji odbrane i zaštite određenog geografskog prostora.
Način gradnje ovisio je načešće o dostupnom materijalu, što je ovisilo o području u kojem se utvrda gradila, a područje Cazinske krajine i Grada Cazina, imalo je vrlo kvalitetne zalihe kamena i mnoge kamenolome s kamenom visokih kvaliteta, kao npr. nadaleko poznati liskovački kamen koji ima čvrstu strukturu i bio je veoma dobar i zahvalan za gradnju.
Razvoj odbrambenih zdanja odgovor je na tadašnji način ratovanja, a posebno kada je u upotrebu uvedeno vatreno oružje, pa su se i gradovi morali pojačati novim bedemima.
Zapovjednici gradova u doba bosanske samostalnosti, zvahu se kaštelani, a u tursko doba dizdari. Feudalna gospoda poslije 1463. godine nije imala svojih gradova. Svi su gradovi pripadali državi, a ona je u njima držala i plaćala posade. Tri su roda vojske bila zastupana po gradovima i to mustahfizi ili čuvari, topčije i džebedžije. Ali bilo je u nekim gradovima i drugih rodova vojske. Džebedžije su bili čuvari municije u gradu, a kad je trebalo prenijeti iz grada u grad ili na bojno polje, vršili su oni tu službu. Dizdari i mustahfizi dobivali su za svoju službu manja lena — timare i po tome se zvali timarlije i ubrajani su u spahije. Ostala dva roda vojnika (nefera) dobivali su plaću u novcu. Topčijski zapovjednici zvahu se topčage ili topčibaše, a džebedžijski džebedžibaše. Svaki vojnik i zapovjednik (aga, odobaša, buljukbaša). Bilo je i dizdara i mustahfiza, koji nisu imali timara, nego su dobivali plaću kao i topčije i džebedžije.
Gradovi po kapetanijama nisu uvijek imali svoga dizdara, nego je njima zapovijedao jedan aga kao kapetanov ćehaja.
U takvim gradovima bilo je i drugih rodova vojske, kao što su azabi ili stražari, pasbani (noćni čuvari), farisi (konjanici) itd. Cazinska krajina svojim geografskim obilježjima, kulturnim dobrima i postojećim kulturno - historijskim identitetom te blizinom zapada, ima velik potencijal za razvoj turizma. Upravo turizam može biti veliki poticaj i sredstvo očuvanja kulturno - historijske baštine, kulturološke i tradicijske posebnosti kraja, posebno spomenutih srednjovjekovnih utvrđenih gradova, ali i faktor ekonomskog i kulturnog cjelokupnog ekonomskog razvoja manje profitabilnih područja nekih dijelova Cazinske krajine.
Stari gradovi i utvrde ovog kraja, nose u sebi mnoge i neobične historijske priče o jednoj teškoj historiji tih pograničnih krajeva, gdje su se branile mnoge i različite civilizacije i kulture, a izrazito je dominantna bila odbrana vjere i kulturno - historijskih posebnosti.
Danas je većina ovih starih gradova, utvrda, kula i dvoraca prepuštena svakodnevnom devastiranju, a s razvojem turizma ovi spomenici graditeljske zanimljive djelatnosti trebali bi se obnoviti ili barem označiti, da ih mnogobrojni turisti mogu pronaći i posjetiti. Gradovi su međusobno komunikacijski dobro povezani i lahko bi bili dostupni turistima. Cazin je Grad nacionalnih spomenika i u zadnjih nekoliko godina učinjeno je mnogo na zaštiti i obnovi kulturnih nacionalnih spomenika, a to će se sigurno nastaviti i u narednom periodu. S obzirom da postoji bogata i raznovrsna graditeljska kulturna baština, koja nije u gotovo nikakvoj upotrebnoj funkciji, te je uglavnom zanemarena i izložena svakodnevnom propadanju, važno je da što prije dobije funkciju u službi razvoja turizma, jer su zanimljivi kao poželjna i važna turistička destinacija.
Prema riječima mnogih istražitelja ovih prostora: stariji radovi i knjige koji govore o našim starim utvrđenim srenjovjekovnim gradovima dobro su nam poznati i evidentirani. Svi ti gradovi su jedna historija njihovih različitih gospodara, pripovijedanje o raznim historijskim događajima okolo i zbog njih, te pokušaj govora o njima samima. Više se opisuje zatečeno stanje njihove današnje očuvanosti, nego njihova graditeljska geneza kroz historiju, te neke njihove tipološke i stilske osobine kao i sveukupna graditeljska vrijednost.
Dobro nam je poznata sinteza sveukupnog znanja o srednjovjekovnoj arhitekturi ovih srednjovjekovnih starih gradova, utvrda, kula, te graditeljskoj tipologiji brojnih vrsta kula, bastiona, stražarnica, ratničkih kuća, čardaka te razvitka ratne tehnike, posebno nakon pojave i upotrebe vatrenog oružja.
U ovoj knjizi, kao nikad ranije, protumačena je i ilustrirana cjelovita fortifikacijska problematika povezana u konzistentnu misao i sistem, a sve u funkciji jedne bogate odbrambene cjeline. Važno je i pravilno odrediti funkciju pojedine utvrde kroz određena vremenska historijska razdoblja, kako nadolazeći turizam ne bi uništio kulturne vrijednosti pojedinog spomenika. Na taj način zaboravljena kulturno - historijska baština bi mogla pridonijeti očuvanju srednjovjekovnih utvrđenih gradova.
Takvo rješenje problema sukladno je i s UNESCO - vim stavom o očuvanju svjetske kulturno - historijske baštine pomoću uključenja u život cijele društvene zajednice, a prilikom čega je potrebno educirati ljude da sve to prihvate i vrednuju kao važan segment svoga kulturnoga identiteta i prepoznatljivosti cijelog kraja. Čini se da ne postoji jedan dostatan interes za očuvanje utvrđenih gradova, za njihovu aktivnu zaštitu, saniranje i statičku konsolidaciju koja je preduslov očuvanja važne materijalne supstance nepokretnih kulturnih dobara ovoga kraja, koji je bogat raznim spomenicima graditeljske i kulturno - historijske baštine.
Važno je podizati razinu svijesti pojedinaca, ali i zajednice o važnosti kulturno - historijske baštine, te o njezinoj vrijednosti i održivom korištenju.
Tako je potrebno poticati razvoj kulturnog turizma i poduzetništva utemeljenog na kulturno – historijskoj baštini, koristiti mogućnosti digitalizacije, biti svjestan vlastitog bogatstva koje posjedujemo i koga treba sačuvati te otrgnuti od ljudskog zaborava. Graditeljska srednjovjekovna odbrambena kulturno - historijska baština ovih krajeva je jedan poseban identitet, te prepoznatljivost i specifičnost ovoga kraja, pa mu stoga trebamo posvetiti iznimnu pažnju. Sama svijest o identitetu je vrlo važna za normalno funkcioniranje pojedinca i čitave društvene zajednice. Bez osjećaja identiteta i bez izrađenog koncepta samopoimanja, funkcioniranje pojedinca, kao prilagođene, zrele i kompetentne ličnosti je nemoguće.
U tom kontekstu još je važnije naglasiti da identitet u većini slučaja ne dolazi sam po sebi i da nije stvar koju dobijemo sa rođenjem. Naše samopoimanje i naši identiteti su u velikoj mjeri socijalno konstruirani. Oboje se razvija u procesima socijalne interakcije tokom cijelog životnog vijeka pojedinca. Socijalni identiteti i grupe su po osnovi relacijski u smislu da su definirani u odnosu na drugi identitet, druge grupe. Identitet je uvijek kreiran u okviru datog sistema. Pojedinac uvijek kreira njegov/njen identitet unutar jednog sistema i formira odnos sa grupom. Kulturni identiteti i zajednice u jednakoj mjeri podliježu stalnom procesu promjena i raspadanja, nego bilo šta drugo i ove promjene mogu biti postepene i kumulativne ili iznenadne i diskontinuirane.”
Na slikama:
Kompleks Starog grada Cazin s džamijom.
Ostaci kule Gračanice kod Liskovca na izvoru potoka Gračanica(fotografirao Husein Badić iz Cazina).
Mapa Starog grada Mutnika ili Mutnica na jednoj uzvisini.
Ulaz u neogotički dvorac Lothara I von Berksa u Starom gradu Ostrožac.
Portal Cazin.net se zahvaljuje profesoru Ljuboviću na poslanom materijalu.
