Objavom presude Velikog vijeća Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) u slučaju Kovačević protiv BiH, završeno je jedno od medijski najeksponiranijih pravnih poglavlja koje je imalo potencijal da značajno promijeni postojeći ustavnopravni poredak u Bosni i Hercegovini. Veliko vijeće, međutim, odbacilo je žalbu Slavena Kovačevića, savjetnika člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, ocijenivši da on nije žrtva diskriminacije u smislu člana 14. Evropske konvencije ni Protokola 12, te da je došlo do zloupotrebe prava na podnošenje zahtjeva.
Presudom je srušena prethodna odluka malog vijeća ESLJP-a iz 2023. godine, kojom je Sud utvrdio diskriminaciju na osnovu Kovačevićevog statusa „ostalog“ građanina, iz čega je proizašao politički narativ o potrebi potpune transformacije političkog sistema u pravcu građanskog modela, zanemarujući specifičnu daytonsku strukturu zasnovanu na ravnopravnosti tri konstitutivna naroda.
Slaven Kovačević se pred Sudom izjasnio kao pripadnik kategorije „ostalih“, iako je ranije obnašao funkciju vijećnika u Gradskom vijeću Sarajeva kao predstavnik hrvatskog naroda. Dodatnu kontradikciju predstavlja i činjenica da je savjetnik člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata, koji je izabran dominantno bošnjačkim glasovima, što je jedan od ključnih argumenata u višegodišnjim kritikama tzv. Komšićevog legitimiteta.
Upravo taj politički kontekst i pitanje reprezentacije dodatno su politizirali ovaj slučaj, koji je u međunarodnim pravnim krugovima predstavljen kao borba za jednakost građana, ali suštinski zadirao u samu srž Ustava BiH i daytonskog mirovnog sporazuma.
Da je presuda malog vijeća ostala na snazi, Bosna i Hercegovina bi se suočila s dubokim ustavnim preuređenjem – ukidanjem konstitutivnosti naroda u Predsjedništvu i Domu naroda, što bi dovelo do uvođenja jednog biračkog tijela za izbor kolektivnog šefa države. Na taj način, pripadnici većinskog naroda – Bošnjaci, koji prema popisu iz 2013. čine preko 50% stanovništva – mogli bi kontrolisati sve ključne poluge vlasti.
Taj scenario mnogi stručnjaci i politički akteri smatraju ne samo protivnim duhu Dejtona, već i potencijalno destabilizirajućim za politički balans u zemlji. Podsjetimo, Dejtonskim mirovnim sporazumom uspostavljen je složen sistem kolektivne ravnoteže između tri konstitutivna naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba – upravo kako bi se osigurala funkcionalna i održiva politička arhitektura nakon rata.
Presuda Velikog vijeća izazvala je odjeke i izvan pravnog okvira – kako u Sarajevu, tako i u Mostaru, Zagrebu, pa i međunarodnim krugovima uključujući Ured visokog predstavnika i diplomatske misije. Time je spriječena, makar privremeno, pravna legitimacija modela koji bi, pod krinkom borbe za građansku BiH, doveo do majorizacije i mogućeg političkog isključivanja manjinskih naroda.
Presuda nije osporila pravo građana da traže jednakost, ali je jasno povukla crtu između prava pojedinca i pokušaja da se pojedinačni slučaj iskoristi za rušenje ustavno-definisanih kolektivnih političkih prava.
