Primirje u Zaljevu traje četiri sedmice, ali pokazuje znakove istrošenosti. Odlučnost Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Irana da nastave vršiti pritisak jedni na druge dovela je do toga da je ono ozbiljno ugroženo.
Primirje je otvorilo prostor za diplomatiju, koja je kratko djelovala kao da bi mogla donijeti napredak. Amerikanci i Iranci su se suočili za pregovaračkim stolom u pakistanskoj prijestolnici Islamabadu, ali su se razišli bez dogovora.
Pakistan pokušava oživjeti proces, ali bez većeg uspjeha do sada. I SAD i Iran žele dogovor, ali imaju različite verzije toga dogovora i ostaju čvrsti u svojim "crvenim linijama". Sve dok jedna ili obje strane ne ponude ustupke, obnova punih neprijateljstava ostaje moguća u svakom trenutku.
Sve više postoji ozbiljan rizik od pogrešne procjene i pogrešnog tumačenja namjera i posljedica. To su klasični načini na koje krize izmiču kontroli i ratovi eskaliraju.
Odluka SAD-a da isprati dva broda kroz Hormuški moreuz izazvala je očekivanu reakciju Irana. Ključno pitanje ove sedmice je da li će se tu zaustaviti ili će daljnje akcije i reakcije dovesti do ponovnog klizanja u potpuni rat.
Kontrola Hormuškog moreuza postala je centralno pitanje krize. On je bio otvoren za plovidbu bez ograničenja ili plaćanja taksi sve do 28. februara, kada su SAD i Izrael napali Iran. Sada Iran pokazuje kako njegovo zatvaranje može biti oružje, ali i izvor prihoda i sigurnosna polisa. Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi rekao je parlamentu da povratka na staro stanje neće biti.
SAD ne može dopustiti da Iran pretvori Hormuški moreuz u "svoje vode" koje bi Teheran kontrolirao i koristio za naplatu miliona dolara brodarima, jer bi to značilo da je taktička pobjeda nad iranskim oružanim snagama postala strateški poraz.
Zatvaranje moreuza ima globalne ekonomske posljedice. Koliko dugo ostane zatvoren, toliko će biti teške posljedice rata za ljude širom svijeta. Manjak nafte i plina, kao i helija za visokotehnološku industriju i sirovina za đubriva, sve jače pogađa milione ljudi daleko od ratne zone. Kriza s đubrivima prijeti glađu u zemljama koje nemaju sigurnu opskrbu hranom
Motivi američkog predsjednika Donalda Trumpa, i javno izrečeni i oni neizrečeni, uvijek su složeni i promjenjivi. On je koristio društvene mreže da bi pokušao utjecati na trgovce naftom da ne povećavaju cijene goriva za američke vozače.
On je vjerovatno i frustriran otpornošću iranskog režima i njegovom odlučnošću da se odupre, bez obzira na pritiske SAD-a i Izraela. Režim koji je spreman pucati na vlastite građane tokom protesta, kao što su iranske sigurnosne snage ponovo učinile u januaru, neće se previše brinuti o njihovom blagostanju, bar ne dok to ne ugrozi njihovu vlast.
Trumpova frustracija je posljedica njegove odluke da krene u rat pretpostavljajući laku pobjedu, bez razmatranja posljedica ako to ne bude slučaj. SAD je pokazao snagu svoje efikasne vojske, ali promjenjivo donošenje odluka predsjednika ostavilo je zemlju u strateškoj pat-poziciji.
Odluka da američka mornarica isprati brodove kroz moreuz ne vraća slobodu plovidbe. Prije rata kroz moreuz je dnevno prolazilo između 40 i 60 brodova.
Iran pokazuje da je spreman vratiti se u rat i možda čak određivati tempo eskalacije. To je strategija puna rizika, ali za sadašnje iranske lidere, nakon što su mnogi bivši vrhovni vojni i politički zvaničnici ubijeni od strane SAD-a i Izraela, to je rizik koji smatraju vrijednim.
Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) izgledaju kao glavna meta Irana među susjedima u Zaljevu. Kao odgovor, UAE je ojačao saveze sa SAD-om i Izraelom. Izraelci su poslali sistem protivraketne odbrane Iron Dome u UAE, zajedno s vojnicima koji ga operiraju - što je potez koji nisu ponudili Ukrajini.
Fudžejra je najveća luka i skladište nafte UAE-a. Iran je odlučio da je cilja, što je značajno jer se nalazi izvan Hormuškog moreuza, na strani Omanskog zaljeva.
To je završna tačka naftovoda koji omogućava UAE-u izvoz nafte bez prolaska kroz Hormuz, što je čini strateški i ekonomski ključnom. Emirati su zabrinuti zbog sljedećih poteza Irana i, uprkos upozorenjima, i dalje izbjegavaju direktne napade na Iran.
Trump i dalje vjeruje da će iranski režim popustiti pod pritiskom SAD-a i vojne sile. Želio bi dogovor, ali ne onaj koji bi njegovi kritičari smatrali slabijim od nuklearnog sporazuma (JCPOA) koji je bio glavno vanjskopolitičko dostignuće Baracka Obame.
Tokom prvog mandata, Trump je napustio taj sporazum uz podršku izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i zamijenio ga politikom "maksimalnog pritiska", koja nije zaustavila iransko obogaćivanje uranija, a sada izgleda da je SAD i Iran uvela na put ka ratu iz kojeg nema lakog izlaza, prenosi BBC.
(FENA) D. Ć.
Foto: Ilustracija
