Nekoliko godina na političkoj sceni Republike Srpske (RS), Draško Stanivuković, lider Partije demokratskog progresa (PDP), postao je kontroverzna figura, na kojoj mnogi vide masku opozicije, dok suštinski čini se, igra za režim Milorada Dodika.
Prije pet, šest godina, Stanivuković je, koristeći društvene mreže, svoj karizmu i obiteljsku podršku, krenuo u političku arenu kao nova nada. Njegovi performansi i bučna kritika vlasti u RS-u, predvođene Dodikom, donijeli su mu pobjedu na izborima za gradonačelnika Banja Luke i preuzimanje PDP-a, stranke koja se brzo pretvorila u politički instrument koji nije u stanju značajno ugroziti vlast.
Od tada, Stanivuković je uglavnom ostao tih u ključnim trenucima, pružajući samo povremene kritike koje ni na koji način ne prijete Dodikovom režimu. Izrazito bučan, ali politički neučinkovit, Stanivuković ne nudi pravu opoziciju – njegova obećanja ostaju neostvarena, a kada napadne vlast, to je uglavnom na sigurnim, apolitičnim temama koje ne dotiču srž problema.
Usprkos kritikama koje iznosi, Stanivuković se često nalazi u poziciji da, umjesto da odgovori na Dodikove izazove, upadne u njegove zamke. Pozivajući na jedinstvo srpskog naroda, čak i kada je u pitanju vlast koju sam optužuje za korupciju, on se zapravo povremeno postavlja u odbranu Dodikove pozicije, na način koji ne može ugroziti vladajući režim.
PDP, kao opozicija, godinama gradi svoju političku poziciju kao antiteza SNSD-u, partiji koja vlada RS-om već skoro dvije decenije. No, pod vodstvom Stanivukovića, stranka je izgubila svoju oštricu i postala politička šupljina, što je naročito očigledno u trenucima ključnih političkih događaja, poput sudskog procesa protiv Milorada Dodika.
Kada je Dodik bio osuđen na zatvorsku kaznu, Stanivuković je ostao nijem, ne reagirajući na važnu političku priliku da ujedini opoziciju protiv režima. Njegova reakcija na odluku pravosudnih organa bila je nedovoljna i mlaka, čime je izbjegao jasno zauzimanje stava.
Opozicija je, umjesto da razjasni Dodikovu manipulaciju i podizanje narodne svijesti, samo omogućila Dodiku da plasira svoju priču kao borbu protiv naroda i RS-a, dok je stvarnu odgovornost izbjegavao. Stanivuković je time omogućio Dodiku da još jednom izvuče korist iz političkog nevremena.
Iako Stanivuković najavljuje da PDP neće učestvovati u prijevremenim izborima, pozivajući na jedinstvo opozicije u RS-u, njegova pozicija sve više podsjeća na strategiju koja pogoduje Dodiku – razvodnjavanje političke situacije i zbunjivanje birača, dok vlast ostaje netaknuta. Takve izjave, u kombinaciji s njegovim nespretno ispolitiziranim potezima, ukazuju na duboku podjelu političkih interesa, gdje Stanivuković zapravo obavlja ulogu trojanskog konja u opoziciji.
Mladom lideru možda je obećana uloga vođe Srba u RS-u, ali bez sumnje, on će morati čekati na podršku iz Beograda, jer bez nje nije sposoban preuzeti potpuni politički kontrolu nad PDP-om. Iako je uspješno marginalizirao ranije snažne političke figure poput Branislava Borenovića i Igora Crnadka, jasno je da Stanivuković nema dovoljno snage ni volje za realnu političku promjenu.
Iako se na prvi pogled čini kao opozicionar, Stanivuković zapravo predstavlja najpoželjnijeg političkog protivnika vlasti – bučnog, ljutog, ali potpuno neučinkovitog. I dalje je samo performer, bez stvarne političke snage da donese promjene.
Foto: Ilustracija
