Turska je razvojnim ciklusom svoje odbrambene industrije osvojila tehnologiju balističkih raketa kratkog i srednjeg dometa koje prate razvoj turskih bespilotnih letjelica i širok spektar navođenih oružja.
Kao članica NATO-a sa geostrategijskim značajem prvog ranga sa izlazom na tri mora, Turska razvija svoju odbrambenu industriju i koncept odbrane po hladnoratovskoj doktrini odvraćanja koja je kolokvijalno nazvana "doktrina ježa".
Ovaj pristup odbrani podrazumijeva razvoj vojne sile koja je sposobna svojom snagom da brani određeni zračni, pomorski i kopneni prostor tako da se svaka agresija na isti u najmanju ruku ne isplati.
Dolaskom Recepa Tayyipa Erdogana na vlast stvoren je moćan vojno - industrijski kompleks koji je omogućio Turskoj da u svojim kompanijama razvija cjelokupni vojni arsenal koji je potreban turskoj vojsci.
U tom pogledu će iskustvo iranskog razvoja raketnih snaga koje su dobar oslonac ograničenog odvraćanja, nesumnjivo imati dodatni impetus daljnjem razvoju turskog programa razvoja balističkih raketa.
Balističke rakete
Turska je svemirska sila u razvoju koja zbog fokusa na brojne visokotehnološke grane ne može do kraja iskoristiti razvojne potencijale. U tom pogledu mora se istaći da trenutno u aktivnom korištenju Turska ima deset satelita vlastite proizvodnje od čega zadovoljava svoje potrebe civilne i vojne namjene.
Vojni sateliti Göktürk-2 koriste se u osmatračke misije sa rezolucijom od 2.5 metara pri čemu se očekuju nova generacija osmatračkih satelita Göktürk‑3. Zbog čega su značajni vojni sateliti za razumijevanja sposobnosti razvoja raketa neke države?
Razvoj satelitskih sposobnosti nadzora, komunikacije i satelitskog osmatranja predstavljaju osnovu za vođenje i upravljanje savremenih balističkih raketa svih dometa.
U dom pogledu je 2022. godine predstavljena najuspješnija balistička raketa turskog programa tipa Tayfun sa dometom od 550 kilometara što ulazi u domen balističkih raketa kratkog dometa (SRBM).
S obzirom na uspješnost svih lansiranja balistička raketa Tayfun ima relativni domet i do 1.000 kilometara sa greškom od 10 metara na cilju, što se smatra standardom u razvoju. Raketa Tayfun ima i eksportnu verziju sa manjom bojevom glavom i dometom od 280 kilometara pod nazivom Bora-2.
Međutim, najsnažniji aduti turske raketne industrije jesu rakete Gezgin i Cenk. Balistička raketa Cenk dometa koji se procjenjuje na između 1.000 i 1.500 kilometara ulazi u domet balističkih raketa srednjeg dometa. Kod balističke rakete srednjeg dometa Cenk treba istaći da su prema navodima turskih inžinjera postignute sposobnosti MARV bojeve glave.
Što znači da turska vojska ima balističku raketu čija se bojeva glava odvaja u srednjoj fazi leta te samostalno navodi ka cilju uz promijenjivu trajektoriju što je čini vrlo zahtjevnim ciljem.
Krstareća raketa Gezgin kao turska verzija proslavljenog američkog TLAM Tomahawk-a ima deklarisani domet u razvoju i do 2.000 kilometara.
Ono što je posebno značajno za razvoj balističkih i krstarećih raketa u Turskoj jeste koncept mobilnih transportnih lansera čime se osigurava odvraćanje na cjelokupnoj državnoj teritoriji.
Na taktičkom nivou malog dometa do 300 kilometara turska industrija ima veliki broj operativnih raketa namijenjenih za protivbrodsku borbu uz mogućnosti upotrebe i protiv kopnenih ciljeva.
Najnovije turske fregate i korvete kao i drugi vojni brodovi turske mornarice već su naoružani protivbrodskim krstarećim raketama ATMACA dometa i do 400 kilometara čime se ostvaruje snažno odvraćanje i na moru.
Izrael negoduje
Na revolucionarni razvoj turskog programa balističkih raketa najžešće reakcije dolaze iz Izraela iako ove dvije države uspješno sarađuju u domenu vojne industrije u nekim od programa. Dio izraelskih raketnih stručnjaka poziva na monitoring kojim bi se utvrdilo da li je Turska prekršila Režim kontrole raketne tehnologije.
Turska je kao članica Režim kontrole raketne tehnologije još od 1987. godine obavezala sebe da neće izvoziti balističke rakete dometa preko 300 kilometara i sa bojevom glavom većom od 500 kilograma.
Međutim, ovaj režim se ne odnosi na vlastiti razvoj za svoje snage čime izraelske kritike i pozivi na strožiju kontrolu i nadzor nemaju uporište.
Iransko iskustvo kao lekcija
U odnosu na sve susjedne zemlje svog istočnog, sjevernog i južnog susjedstva Turska je članica NATO-a i to je svakako faktor koji se ne može zanemariti u bilo kojoj vojno - političkoj analizi. Međutim, isključivost u odabiru snaga za odvraćanje može biti problematičan koncept ukoliko su potencijalni protivnici zemlje sa visokorazvijenim snagama ratnog zrakoplovstva.
Balističke rakete zajedno sa krstarećim raketama jesu kičma nenuklearnog odvraćanja ali bez adekvatnih sposobnosti zaštite njihovih lansernih položaja, fabrika u kojim se proizvode kao i državne teritorije njihova sposobnost ima bitna ograničenja. Ovakav ishod i odnos snaga najbolje je viđen u dvanestodnevnom ratu Izraela i Irana čime je još jednom potvrđena nezaobilazna uloga ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane.
Nema državnog suvereniteta i projekcije vojne sile bez snažnog ratnog zrakoplovstva i to je aksiom svih vojnih doktrina još iz doba hladnog rata i doktrine kopneno - zračne bitke. Zbog nabavke ruskog sistema protuzračne odbrane S-400, Turska je izbačena iz programa F-35 nakon čega se oslanja na lovce F-16 C/D.
Kao direktna posljedica gubitka pristupa za nabavku aviona F-35, Turska je napravila revoluciju u razvoju bespilotnih letjelica Bayraktar TB-2, TB-3, Akinci i drugi. Paralelno s tim razvojem Turska je postala jedna od vodećih zemalja u razvoju precizno navođenih bombi i krstarećih raketa.
Političke odluke i sigurnosne posljedice
Približavanje stavova turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i američkog predsjednika Donalda Trumpa nagovještavaju da bi se Turska potencijalno mogla vratiti u program F-35. S druge strane, pored programa F-35 iz Turske su uputili zahtjev za nabavku novih aviona F-16 Block 70 (Viper), što će biti vrlo izazovna politička odluka.
Dok iz Washingtona ne stigne zeleno svjetlo nakon svih najnovijih sigurnosnih i strateških preslojavanja u regiji, Turska će se oslanjati na vlastite programe kao što je razvoj nacionalnog borbenog aviona KAAN, sistema odbrane "PVO kupola" uz balistički arsenal.
Nema sumnje da su u Ankari uboli šestar u centar državne teritorije i ocrtali kružnicu koja stvara sigurnosni i odbrambeni poluprečnik od 2.000 kilometara odvraćanja, primarno osljanjajući se na svoje snage.
Foto: Roketsan
