Dok Amerika tone u spiralu atentata, Bosna i Hercegovina još čuva prednost – političke sukobe bez krvi
Amerika je ponovo došla na naslovnice zbog političkog nasilja. Nakon pokušaja atentata na Donalda Trampa (Trump), nakon ranjavanja kongresmena Stiva Skalisija (Steve Scalise) i brojnih incidenata u proteklim godinama, ubistvo političkog komentatora Čarlija (Charli) Kirka još je jedan dokaz da se najmoćnija demokratija svijeta opasno survala u eru u kojoj se političke razlike rješavaju oružjem.
Kirk je bio jedan iz plejade američkih desničara sa tvrdim stavovima koji je popularnost stekao svađama s ljevičarskim neistomišljenicima i izjavama kojima je sablažnjavao javnost. Tako je primjerice tvrdio da su masovne pucnjave u školama u SAD mala cijena koju treba platiti za Drugi amandman (pravo nošenja oružja), kao protivnik abortusa kazao je da bi svoju desetogodišnju kćerku natjerao da rodi ukoliko bi bila silovana, javno je targetirao muslimane i predstavljao ih kao prijetnju za zapadnu civilizaciju, a od početka agresije na Gazu pružao je fanatičnu podršku Izraelu.
O njegovim stavovima imao sam i imam najniže moguće mišljenje, ali činjenica da je ubijen zbog svojih političkih uvjerenja poraz je za cijelo društvo. To je civilizacijski sunovrat.
Amerika u spirali nasilja
Ubistvo Kirka nije izolovan slučaj, nego logičan nastavak atmosfere koja godinama tinja u Sjedinjenim Američkim Državama. Polarizacija, demonizacija političkih protivnika, medijske hajke, huškanje masa – sve to stvara teren na kojem neko odluči “riješiti stvar” mecima. Ono što je nekada izgledalo kao najstabilniji demokratski sistem, sada sve više liči na društvo u kojem nasilje postaje politički argument.
Šta to znači za nas? Na prvu, ništa – ali u stvarnosti, puno. Bosna i Hercegovina je, uz svo svoje nacionalno, etničko i političko ludilo, s izuzetkom onih prvih postratnih godina, već više od dvije decenije bez političkih ubistava. Kod nas se ne vade pištolji na izborima, niti se ideološki protivnici likvidiraju zbog svojih stavova. Sukobi ostaju verbalni – psovke, uvrede, galama, a rijetko i fizički. I to je, koliko god zvučalo skromno, golema civilizacijska prednost.
No, ta prednost nije garancija da će vječno trajati. Jer već sada imamo zabrinjavajuće znakove, posebno u RS. Vukanovićev automobil po drugi put gori, Branislav Borenović zasut je biber sprejom u organizovanoj sačekuši, a i nerijetki novinar bio je meta napada. To više nije verbalni sukob.
Klizav teren
Upravo tu leži američka lekcija. Ni tamo ubistva nisu pala s neba – došla su nakon godina sistematskog uništavanja političke kulture, normalizacije mržnje i stalnog etiketiranja protivnika kao neprijatelja. Kod nas taj mehanizam može krenuti istim putem ako na vrijeme ne povučemo ručnu. Kada se nasilje jednom udomaći u politici, teško se zaustavlja.
Institucije u BiH dodatno pogoršavaju stvar. Kada napadači na opozicionare ili novinare ostanu nepoznati, kada istrage traju godinama ili se minimiziraju, šalje se signal da je nasilje dopušteno. Tako se otvara put da neko sutra odluči otići i korak dalje – od biber spreja do oružja.
Možda nam svakodnevna galama, prepucavanja i vrijeđanja izgledaju jadno, ali upravo je u tome naša prednost – ali barem ne puca, još uvijek. A s obzirom kakvom se svijetu približavamo i ko nam hara političkom scenom, možda je i to golemo.
Sačuvati mir
Zato je dužnost političkih elita, ali i svakog građanina, da jasno kaže: nasilje nema mjesto u politici. Jer jednom kada otvorite vrata batinama i mecima, više ih ne možete zatvoriti.
Ako u ovoj zemlji išta vrijedi, onda je to mir koji smo sačuvali tri decenije. Prokockamo li to – onda nismo naučili ništa ni iz vlastite prošlosti, ni iz američke sadašnjosti.
