30 Mar

Uz priču i sjećanje - o ljudima i pričama koje Cazin voli i pamti: Šala, to je umjetnost

I danas o dvojici Cazinjana- novinara priče ne prestaju. Sjećanja se otimaju, baš kao riječi i rečenice, da ono čime su utkivali neobičnost u život i bilo našega grada, ostane zapisano. Rečenice naprosto isklizavaju, iako osjećam nemoć u sabiranju misli i osjećanja, sjećanja.

Piše: Mirza Sadiković

Zahid Bajrić i Fuad Omanović.

Bez njih ne bi išla priča o krajiškom novinarstvu, o Radio Cazinu, o cazinskim novinama „Riječ Krajine“.

Cazin je bio njihov velegrad, u kojem im je duša bezbrižno plovila, široko i visoko.

Fuad Omanović, dugogodišnji prosvjetni radnik, pa rukovodilac u školstvu, privredi, a onda je dospio u novinarstvo. Kako – ni sam nije znao. Valjda i to dekretom vlasti.

Zahid Bajrić, novinar, dopisnik više listova i radiostanica u BiH. Bavio se svakakvim poslovima. Nikad nije žurio, obavezno je prvo svraćao u kafanu i to obično u „Stari hotel“, kojeg je sam prozvao „starić“. Stalno je smišljao nekakve poslove, puteve, bilježio...

Ali, upravo tu za kafanskim stolom u „stariću“ stvarao se bogat i neobuzdan svijet njih dvojice. Smišljali su šale od kojih je i njima i društvu im život postajao vedriji.

Tu im je bila redakcija, dopisnička baza, gdje su ih čekali nedovršeni konjak i društvo - zanimljivi ljudi, predsjednici mjesnih zajednica, aktivisti, profesori, policajci, pijanci...

Kao da danas gledam - za sobom bi ostavljali neuredan stol u maloj redakcijskoj sobi Radio-Cazina i "Riječi Krajine". Na njemu prazna čaša od jogurta, masni papiri „Nevzatovog bureka“, pokvaren objektiv, raspakovan „uher“ i ostaci „lipa“ bloka ispisanog krupnim slovima. Iznad na zidu kalendar barem nekoliko godina star ili crtež vlastitog lika, čak ponekad i vlastita osmrtnica koju bi u "Incelovoj" štampariji odštampale kolege iz „Riječi Krajine“ uz naglašeno: ožalošćeni - društvo iz „starića“.

I nije im to smetalo. Čak bi se ljutili ako bi osmrtnicu neko pokušao skinuti. Jer, bili su majstori druženja. I života. Živeći su se družili i družeći živjeli.

Sa stalnim osjećajem i snagom za šalu. Na svoj i tuđi račun. Uz čašicu, dakako.

Smrt majke veresije

Jednom prilikom Fuad posla telegram Bajriću, koji je bio u Neumu, na savjetovanju dopisnika Radio-Sarajeva,  da je umrla majka veresija i da su jako žalosni u „stariću“... Međutim, oni što telegram doniješe ne pročitaše tekst do kraja... i tu nastade nevolja. Razumjeli su samo da je majka umrla i da hitno mora natrag. A, kako majke nije imao, umrla poodavno, protumači da se to vjerovatno odnosi na punicu. I tako se vrati. Tek na pola puta, u Livnu, za kafanskim stolom pogledaše telegram. Čitale kolege, jedan, drugi, pa Zahid. Lijepo je pisalo: Zbog smrti majke veresije u „starom hotelu“ hitno dolazi...

U ljutnji mu se ote: Koliko ima do Cazina, toliko će Fuad živjeti.

Ipak, dva šereta živjela su dalje, i smišljali kako napakostiti drugom.

I kada se na telegram zaboravilo, na odmor u Tribunj, gdje je Cazin imao sindikalno odmaralište, uputi se Fuad. Kupao se u neviđenoj julskoj gužvi, kada dobi poruku da se javi u mjesnu poštu. Hitna pošiljka iz Cazina. U panici, (jer se u to vrijeme u telegramu moglo samo napisati ono najgore) tek se iza podneva nađe pred šalterom. Umjesto „teške“ poruke, poštar mu ponudi novac, pošiljku iz Cazina i dvije hiljade dinara (današnje dvije KM), jer manje se nije moglo poslati. I pisalo je: Kuća časti, mislilo se na Radio-Cazin.

Znajući da je to Zahidovo djelo, zaboravio je Fuad i na žegu i na sve...

Takvih je zaljubljenika u to što su radili bilo malo. Znali su dobro ljude. Znali su kako steći povjerenje drugova -rukovodilaca. Znali su ko u Cazinu ne laže, koji automehaničar, koji direktor, u kojoj kafani i gdje šta treba piti, u koju su mjesnu školu stigle mlade nastavnice, šta piju doktori u Domu zdravlja, šta je bilo na sjednici Komiteta, gdje se kroje „kadrovske križaljke“, koje su djevojke u „Cazinki“ najljepše, ko je bio u „Cazinskoj buni“...

Zahid je prvi preselio-otišao na bolji svijet.

Bio je majstor riječi. Kazivao je to usmeno i pisano i odjednom, na krajiški malo zanoseći. Stoga je s lakoćom otvarao i punio stranice mnogih listova u BIH, punio informativne emisije Radio-Sarajeva, pa Radio-Cazina. I godinama. Katkada bi riječ usmenu i riječ pisanu tako poistovjetio da je obećavajući uredniku da će se oglasiti tekstom i sve potanko pripovijedajući, stvar znao toliko zamiješati da na kraju ni uredniku ni njemu nije bilo jasno je li to „išlo“ ili nije. Bio je novinarski majstor i za prošlost i za sadašnjost makar i nemila bila. Jer, imao je srce što je kucalo ritmom srca čovjekova. I lirskim se tekstom, kad bi osjetio da mu je mjesto znao oglasiti, kada bi osjetio da se slabijima nanosi nepravda. Premda je i tada bilo uvijek spremnih da novinarima traže „dlaku u jajetu“ Zahidu u Cazinu, ali i šire, pera nisu mogli odbiti.

Njegov usud da bude rođen u zemlji gdje se rodio, da odrasta u teškim vremenima i pirotesknim, ali malom gradu Cazinu jedini su razlog zbog kojeg danas ime Zahida Bajrića ne upotpunjavaju knjige novinarske historije.

Na svoj su način Fuad i Zahid ovjekovječili sliku ljudi i života svoga Cazina i oko njega. Obilježili krajiško novinarstvo, posebno ono lokalno. Fuad, koji je u onom našem lokalnom novinarstvu bio sve - novinar, urednik, glavni urednik, direktor... I danas mi ono njegovo – onaj ko nije pošten, ko nema ugled u mjestu gdje radi i ko nije brz u svom poslu, ne treba da se bavi novinarstvom.

I Zahid sa instinktom za priču, onu ljudsku.

Baš kao što mi reče, kada sam ga jednom posjetio teško bolesnog u bolnici - pusti zdravlje, imaš li mi šta pametno kazati?

I za kraj, ne mogu, a da ne podijelim lično sjećanje.

Bili su dobri, skromni i duhoviti. Svaki na svoj način bio je čovjek. I prije svega Cazinjanin.

 

 

(Cazin.NET)

0 Comments

Povezane vijesti

Facebook komentari

Back to top