Na ovogodišnjem Maršu mira, među stotinama koraka bola i dostojanstva, zasjalo je nešto još veće od same tuge – zasjalo je ljudsko srce. Dvojica mladića iz Viteza, s dušom većom od planina kroz koje su hodali, pokazali su svijetu šta znači biti sin Bosne.
U jednom trenutku kolone, stariji učesnik, slomljen od umora i potresen sjećanjima, klonuo je. Noge su mu izdale tijelo, ali duša mu je i dalje htjela stići do kraja. Suze su mu navirale dok je, spuštenih ramena, šaptao kako ne može više.
I tada – dvoje mladih ruku, kao dva jaka krila, podigla su ga s prašnjavog puta. Bez riječi, bez razmišljanja, ti mladići su ga uzeli u naručje i nastavili marš. Korak po korak, rame uz rame s kolonom i s bolom koji su i sami osjećali.
Prisutni su se nadvili u tišini, gledajući prizor dostojan suza i ponosa. Na društvenim mrežama odzvanjaju riječi:
„Ovo je odgoj bošnjački. Ovo je Bosna. Bravo Vitežani, bravo djeco. Svaka čast i roditeljima koji su ih ovako odgojili.“
Jer Marš mira nije samo hod za sjećanje. To je hod za ljudskost. Za vjeru da uprkos svemu, Bosna još ima sinove spremne da podignu nepoznatog brata, baš kao što su nekada podizali svoju zemlju iz pepela.
I dok su ga nosili, u tišini se čulo samo šaptanje:
„Hodamo za one kojih nema. Hodamo da mi ne nestanemo.“
Tuga, ponos i nada – zajedno, na rukama ove djece, kroz prašinu ovog puta.
Foto: Screenshot FB
