“Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskoga poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. Napokon, došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru”.
Ovim riječima, ratni zločinac Ratko Mladić pred kamerama je najavio genocid koji će baš tog 11. jula ’95. početi a danima trajati u Srebrenici.
Zahtjevi da se Ratko Mladić, pravosnažno osuđen na doživotni zatvor pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove, pusti na privremenu slobodu radi liječenja u Srbiji, predstavljaju ozbiljan udar na međunarodnu pravdu. Oni nisu samo pravno neutemeljeni, već i moralno neprihvatljivi, jer bi značili relativizaciju najtežih zločina počinjenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Mladić je osuđen za genocid u Srebrenici, opsadu Sarajeva, progon i etničko čišćenje nesrpskog stanovništva širom Bosne i Hercegovine. Međunarodna praksa pokazuje da se zahtjevi za privremeno puštanje osuđenika za genocid i ratne zločine dosljedno odbijaju:
Međunarodni krivični tribunal za Ruandu (ICTR): Osuđenici za genocid u Ruandi nikada nisu puštani na privremenu slobodu radi liječenja u matičnim državama. Sud je naglašavao da bi takav potez ugrozio povjerenje žrtava i otvorio prostor za politizaciju.
Specijalni sud za Kambodžu (ECCC): Lideri Crvenih Kmera osuđeni za genocid i zločine protiv čovječnosti ostali su u pritvoru do smrti, uprkos zahtjevima za medicinskim tretmanom van zatvorskih ustanova. Sud je smatrao da kazna mora biti izdržana u punom obimu.
Haški tribunal (ICTY): U ranijim slučajevima, poput onih protiv Radovana Karadžića i drugih visokih dužnosnika, zahtjevi za privremeno puštanje radi liječenja odbijani su uz obrazloženje da pritvorska jedinica osigurava adekvatnu medicinsku njegu.
Ovi presedani jasno pokazuju da međunarodni sudovi ne odstupaju od principa proporcionalnosti kazne i zaštite digniteta žrtava. Pokušaji da se krvnik iz Kalinovika pusti na liječenje zato moraju biti odbijeni. Mnogo je razloga za takvu konstataciju: Doživotni zatvor je jedina adekvatna kazna za genocid i sistematske ratne zločine, pritvorska jedinica u Hagu ima kapacitete za liječenje zatvorenika, boravak u Srbiji otvorio bi prostor za zloupotrebu i pokušaje rehabilitacije Mladića u javnom diskursu a svako odstupanje od izdržavanja kazne predstavlja uvredu za porodice žrtava i šalje poruku nekažnjivosti.
Ratko Mladić nije samo zatvorenik – on je simbol genocida i ratnih zločina. Njegova kazna je granica koju međunarodna zajednica ne smije preći. Slučajevi iz Ruande, Kambodže i drugih slučajeva jasno pokazuju da se privremeno puštanje osuđenika za genocid ne odobrava. Odbijanje zahtjeva za njegovo puštanje nije samo pravna, već i moralna obaveza prema žrtvama i budućim generacijama. Pravda mora ostati dosljedna, jer svako popuštanje znači relativizaciju najtežih zločina u modernoj historiji.
Neka onima koji odlučuju o žalbi zločinca Mladića odzvanjaju njegove riječi s početka teksta, ako imaju i trunku dileme šta učiniti. Neka pogledaju kako Ramo Osmanović sina Nermina doziva u smrt jer su ga na to primorali Mladićevi vojnici, neka poslušaju priče majki Srebrenice, neka pogledaju kako Škorpioni strijeljaju nedužne bošnjačke mladiće, neka pogledaju Potočare i hiljade bijelih nišana, neka vide šta je preživjelo Sarajevo, možda se nakon svega postide što uopće raspravljaju o zahtjevu za puštanje na liječenje čovjeka koji je odgovoran za sve to?!
FOTO: X
