Ostali smo bez nekadašnje koleginice Elme Godinjak. Njezinoj kćerkici, majci i bratu, kao i ostaloj rodbini, iskreno saučešće u ime Oslobođenja i svih s kojima se družila i radila u našoj kući
U predvečerje Prvog maja ostali smo bez nekadašnje koleginice Elme Godinjak. Stradala je od zločinačke ruke bivšeg supruga, kome je nadležni sud zabranio da joj se približi. Svi koji iole prate zbivanja u ovdašnjem pravosuđu razumiju da se sud debelo uvjerio da je Tarik Prusac uhoda i nasilnik, čim je posegao za ovom mjerom. Što, naravno, nije nikakva utjeha Elminim najbližim, jer se, nažalost, ispostavilo da zločinac ne samo da nije bio spreman poštovati izrečenu mjeru već je iz firme u kojoj je radio ponio službeni pištolj (nasilnici, uobičajeno u našem društvu, imaju i dozvole za oružje), kojim je presudio majci petogodišnje djevojčice, a kao zalog bijega oteo svoje dijete i vozao je sa sobom, da bi ga policija uhapsila dok mirno jede ćevape. Scene iz horor filmova okončane su konstatacijom kako je djevojčica spašena bez fizičkih povreda, a traume koje je preživjela i gubitak majke pratit će je cijeli život. Osumnjičeni zločinac je na sigurnom, iza rešetaka, a najmanja kazna koja ga čeka je 10 godina zatvora. Iskreno se nadam da će dobiti znatno više, no kako god - živ je i okoristit će se svim blagodatima zakonskih propisa, kako to obično biva. Elme nema.
U Oslobođenje je došla na preporuku kolega iz Slobodne Bosne. Mlada, pametna, radoznala, vrlo brzo se uključila u redakciju, družila sa svima, a s nekima - s kojima je i generacijski bila bliža - razvila iskrena, trajna prijateljstva. Na jutarnjim dogovorima gorljivo je predlagala teme, vodeći se izraženim senzibilitetom za slabije, a uz brojne priče i razgovore koje dnevni ritam uobičajeno nosi u medijima, istrajno je pratila probleme u Hidrogradnji. Zagrizla u radnička prava, uoči jednog Prvog maja došla je da me pita zašto mediji rade za praznike. Neko mora izvještavati i o proslavama, odgovorila sam, da bismo prošle sedmice, dok smo - shodno odluci Vlade Federacije kako je od ove godine i drugi maj dan kada su trgovine i kiosci zatvoreni - spremali praznično izdanje lista i prisjetili se Elminog pitanja, uz konstataciju da je, eto, došao i neradni Prvi maj. Ironija sudbine: upravo tog smo dana zanijemili na vijest o zločinu iz mržnje, čija je žrtva naša nekadašnja koleginica. Femicid je upravo to - zločin iz mržnje, koji je na jedvite jade prije nešto više od godinu dospio do zakonskog prepoznavanja u Federaciji, u Republici Srpskoj nije ni dotle dogurao. Kada je u novembru prošle godine Mostar zavijen u crno, zgrožen egzekucijom Aldine Jahić, koju je Anis Kalajdžić, naoružan pištoljem i titulom bivšeg dečka, sačekao na ulici, nasrnuo na nju batinama, a onda je - kada je potegao oružje i kada je Aldina počela da bježi vičući prolaznicima da zovu policiju - pronašao u toaletu hotelskog restorana, gdje se pokušala sakriti i usmrtio je hicima u glavu. Aldina je uspjela sama pozvati policiju, mediji nisu izvijestili da li je iko od očevidaca progona reagirao tražeći pomoć čuvara zakona, no svakako su zakasnili. Poslije se ispostavilo kako je Kalajdžić, početkom prošle godine, već bio prijavljen zbog prijetnji drugoj ženi, protiv njega je tada podignuta optužnica, a ročište pred Općinskim sudom u Mostaru bilo zakazano, no nije održano. U međuvremenu je nastavio prijetiti: Tužiteljstvo HNK-a je ustvrdilo da su ubistvu Aldine također prethodile Kalajdžićeve prijetnje.
U vrijeme brutalnog smaknuća Aldine, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici - koji je, dakle, definirao femicid kao posebnu vrstu zločina i to nakon godina crne statistike u kojima je u prosjeku bilježeno 11 ubistava žena od zločinaca koji su im u nekom periodu bili partneri - proglašen je mrtvim slovom na papiru, jer je i osam mjeseci po usvajanju čekao čitav niz podzakonskih akata koji su trebali biti pripremljeni u Vladi FBiH, a nisu. Uz to su presudni za primjenu zakona, jer su upravo ti dokumenti trebali tačno propisati kako institucije postupaju nakon prijave nasilja, kako se procjenjuje rizik, te koje se konkretne mjere izriču radi kontrole nasilnika i zaštite žrtve. Sramota me je priznati, ne znam jesu li doneseni, no ako i jesu - u što, iskreno, sumnjam - Elmi nisu pomogli. No, čekanje na zakon i zakonske podakte zapravo savršeno ilustrira društvo u kome živimo i u kome je femicid dogurao do skoro pa mjesečne statistike. I nije već odavno riječ samo o sistemu, koji je na svim razinama dokazao apsolutnu neosjetljivost na žene žrtve nasilja u porodici, kako fizičkog tako i psihičkog. Muke žena nisu samo batine koje - kad ih dobiju od partnera - bivaju izložene temeljitim istragama policajaca i policajki, nerijetko sklonih neumjesnim opaskama, muke žena su tantalove kroz čitav proces koji neminovno prolaze trnovitim putem dokazivanja da su u (van)bračnoj zajednici prepuštene nemilosti partnera.
Kada imaju djecu, muke su još i veće. Nasilnici i potomke smatraju vlasništvom, jednako kao i supruge. Upravo zato bivše partnerice, kojima u nasljeđe ostave teške traume, i dalje uznemiravaju, ucjenjuju neisplaćenim alimentacijama, maltretiraju, uhode, presreću, jer čak i kada navodno započnu novi život i nađu partnericu, neki čak zasnuju i novu porodicu, nerijetko svoje frustracije rješavaju terorom nad onim bivšim. Naruku im ide društvo u kome su muškarci privilegirana vrsta, centri za socijalni rad u kojima prijetvornošću pronađu saučesnike, sudovi koji su puni obzira jer tobože i nekad nasilni otac ima pravo da se pokaje i saučestvuje u odgoju djece, njihovi brojni jarani, drugovi, kafanski suborci, koji će - ako treba - posvjedočiti kako su oni raja, zabavni, duhoviti, pa ko bi povjerovao da mogu i mrava zgaziti? Niko se zapravo ne bavi suštinom, jer je puno lakše površno se zakloniti iza pozitivnih propisa, nego saslušati žrtve, provesti cjelovitu istragu, pokazati empatiju prema slabijim i sankcionirati nasilnika dok još nije eskalirao i zavitlao pištoljem. A kada pištolj koji visi na zidu u prvom činu, u trećem ispali smrtonosne hice, zaustavi život žene, ojadi djecu ostalu bez majke, trajno unesreći porodice, sjetimo se da je sistem zakazao. I i dalje šutimo o društvu koje poratne tri decenije provodi dičeći se povratkom tradicionalnim vrijednostima i ne progovaramo kako je u osnovi toga što zovemo tradicijom batina iz raja izašla i to za svu nejač - kako žene, tako i djecu, da su muškarci, očevi, u tim našim tradicijama nekažnjivi nasilnici i neprikosnoveni vlasnici porodica za čija raspoloženja postoje barometri i prognoze koji se prate mnogo više od vremenskih. Jer od njihova raspoloženja i bukvalno ovise životi.
Sve dok je tako, i Elmina smrt bit će dio crne bosanskohercegovačke statistike. Zvonit će u šokiranoj javnosti nekoliko dana, mediji i udruge upozoravat će i alarmirati nadležne i sistem i opet će sve biti gurnuto pod tepih do narednog pohoda zločinca koji će odlučiti da je žena kriva zato što je živa. I ubiti je.
Vildana Selimbegović - Oslobođenje.ba
FOTO: Oslobođenje/društvene mreže
