U mom životu i sjećanjima postoji jedno posebno mjesto. Ovo je nastavak moje ispovijesti o Cazinu – gradu koji je s godinama postao i ostao moja vječita ljubav. Cazin je još sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka bio izuzetno razvijena, napredna i organizovana opština. Moje radne obaveze u oblasti elektroprenosa često su me vodile u ovaj prelijepi kraj. Prolazeći kroz guste šume u okolini Cazina tokom redovnih pregleda dalekovoda, uvijek bih iznova ostajao očaran predivnim pejzažima prepunim pitomog kestena.
Zlatno doba cazinskog procvata
Osamdesete godine prošlog vijeka bile su istinsko zlatno doba za Cazin. Radon na svakom koraku osjećao se nevjerovatan ekonomski zamah i optimizam. Cazin je tih godina izrastao u moderan, urban i ekonomski snažan centar Bosanske Krajine. Privreda je cvjetala, otvarala su se nova radna mjesta, a grad je dobijao svoje prepoznatljive konture – od modernih stambenih zgrada, uređenih ulica, pa do bogatog društvenog i kulturnog života koji je okupljao ljude svih generacija.
Standard života bio je visok, a Cazinjani su s ponosom isticali napredak svog kraja. Bilo je to vrijeme kada se rad cijenio, a zajednički uspjeh slavio. Grad je obilovao nekom posebnom energijom, dinamikom i gostoprimstvom koje je fasciniralo svakog putnika namjernika, pa tako i nas koji smo u njega dolazili poslom.
Grad koji je čuvao državnu imovinu
Ono što je tada fasciniralo sve nas terenske radnike i stručnjake bila je nevjerovatna građanska svijest i odgovornost lokalnog stanovništva. Cazinska trasa dalekovoda uvijek je bila besprijekorno čista i očuvana. Na njoj nikada, apsolutno nikada, ništa nije falilo. Niti jedan jedini vijak, niti jedna pozicija, niti jedan razbijeni članak izolatora – oštećenja na užadima uopšte nije bilo.
Bio je to jasan dokaz da su Cazin i njegova okolina duboko poštovali i čuvali zajedničku imovinu. To je bila prava rijetkost u odnosu na neka druga mjesta tog vremena, gdje se kralo sve i svašta što se moglo skinuti i unovčiti. Cazin je i u tehnološkom smislu bio ispred svog vremena, pa sam upravo u cazinskim selima tih godina po prvi put u životu vidio modernije prskanje kukuruza protiv korova pomoću traktorske cisterne.
Ismet „Debeli“ – Čovjek kojeg su poštovali više od direktora
Ipak, Cazin je u mom srcu najdublje ostao prepoznatljiv po jednom čovjeku. Bio je to Ismet, svima u kraju poznatiji kao „Debeli“ – šef i poslovođa dvije trafostanice 110 kV. Pod njegovom komandom bilo je deset ukopničara koji su radili na ovim objektima. Ismet je bio ljudska gromada, čovjek kojeg su radnici i mještani poštovali više od bilo kojeg direktora. Čovjek takvog srca i takve topline se jednostavno više ne rađa.
Svakih petnaest dana, a nekad i malo rjeđe, Ismet bi službeno dolazio u pogon "Elektroprenosa Bosne i Hercegovine" u Banjaluku. Čim bi neko u krugu preduzeća glasno povikao: „Stigao Ismet Debeli!“, među radnicima bi istog trenutka zavladalo opšte veselje. Znali smo da nam stiže čovjek neopisive dobrote i pozitivne energije. Popio bi kafu s nama, porazgovarao, napunio automobil potrebnim materijalom iz magacina i krenuo natrag za svoj Cazin. Bio je krupnije građe i, nažalost, već tada je imao teški oblik šećerne bolesti.
Domaćin za sva vremena
Kada bismo mi iz Banjaluke dolazili poslom u Cazin, nakon napornog pregleda dalekovoda, Ismet i njegovi radnici bi nas dočekivali kao najrođenije. Odmah bi nas sve vodio na jagnjetinu, ne dozvoljavajući da nam bilo šta zafali. Bio je istinska duša od čovjeka, neponovljiv i nezaboravan domaćin.
Nažalost, opaka bolest i šećer su ga prerano koštali života. Vjerujem da su Ismeta poznavali svi u Cazinu i okolini. Siguran sam da ga i danas, sa velikim poštovanjem, pamti cijela Bosanska Krajina kao čovjeka za sva vremena. Cazin, njegove predivne šume kestenova i neponovljivi ljudi poput Ismeta ostaju zauvijek urezani u moje najljepše uspomene.
Za portal Cazin.net piše: Radovan Jazić
