10 savjeta kako motivirati dijete za učenje

.
Na žalost, čini se da kraj dođe kad krenu u školu. Iznenađuje i rastužuje činjenica da se tokom školske dobi većina tih spužvica punih pitanja i interesa za sve pretvori u mrzitelje učenja, kojima je škola, štrebanje, zadaće i posebno čitanje teret i muka, križ koji svakodnevno nose i jedva čekaju da ga se riješe. Nažalost, rijetki su oni koji zadrže početni elan i koji će i na kraju osnovne i srednje škole još reći da vole učiti.

Ipak, nije da djeca postanu nezainteresirana i lijena sama od sebe. Oni to nauče. Iz mog iskustva najčešći problem je što su ocjene postale same sebi cilj i to cilj koji nije djetetov, već roditeljski, tako da dijete nema osjećaj da uči zbog sebe i postiže nešto za sebe, već da je to nešto što odrađuje za roditelje. Vrlo često svu odgovornost za učenje i školski uspjeh roditelji, osobito tokom osnovne škole, preuzmu na sebe, tako da dijete sve manje brine i razmišlja o školi, poučeno iskustvom – da to zapravo i nije njegova/njena briga i da će roditelji reagirati. Tako djeca propuste usvojiti radne navike i preuzeti brigu o školi – što obično dođe na naplatu pri prelasku u srednju školu.

Nije da ima 10 pravila koja će riješiti sve, no navest ćemo 10 značajnih i ne prekompliciranih ponašanja uz pomoć kojih roditelji mogu motivirati svoje dijete za učenje.

 

Odgovornost za učenje i školu je na djetetu

 

Roditelji trebaju postupno, u skladu s uzrastom djeteta, prepuštati odgovornost za školu djetetu. To znači da dijete počne samo spremati torbu za školu, brinuti o zadaći (što ima za zadaću, je li je napisana ili nije), podizati knjige za lektiru iz knjižnice, navijati si sat i samo ustajati na vrijeme. Naravno da to sve neće raditi prvašić, no već tijekom prvog razreda bi većina djece mogla preuzeti brigu oko pakiranja torbe, a i veći dio brige oko svoje zadaće.

 Osim odgovornosti u obliku brige za svoje obveze – koje roditelj treba polako prepuštati djetetu, važno je da roditelj ima na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s djetetom. Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije i razgovora koji djetetu ne ubija volju za učenjem već djeluje motivirajuće. Iz mog psihoterapijskog iskustva djeca preuzimaju odgovornost kad se s njima razgovara o tome što oni žele, s kakvim prosjekom bi oni osobno bili zadovoljni, što njih zanima, a što ne te za što oni misle da će njima škola trebati u daljnjem životu. Već su učenici viših razreda osnovne škole sposobni razmišljati o korisnosti za daljnje planove. Ako misle da uče za roditelje, da ne bi bilo problema i galame kod kuće, njihova motivacija za rad je slaba i izvan njih samih. Za motiviajući razgovor je sljedeće:

Slušanje umjesto prigovaranja i stalnih savjeta

 

Vrlo česta, iako dobronamjerna, greška roditelja je konstantno ispravljanje, prigovaranje djetetu i djeljenje savjeta na svakom koraku. To ometa komunikaciju na svim poljima, no vezano za školu i učenje djeca se uče da ne mogu sama riješiti problem, da to za njega/nju čine mama i tata i da je najbolje ako samo poslušaju što im je rečeno. Starija djeca često shvate da ne moraju ni poslušati već samo šutjeti i praviti se da slušaju. Vrlo često takav odnos razvija pasivan otpor kod djece, tako da ćete čuti da kažu “Da, da, razumio sam” prije nego i završite rečenicu ili primjetiti da odsutno klimaju glavom gledajući u televizor. U tinejdžerskoj dobi taj pasivni otpor često preraste u aktivni, pa svađe i odbijanje poslušnosti postanu svakodnevica. Čak i djeca koja se ne opiru nauče da probleme rješavaju roditelji, pa smanje svoj trud.

Tako u školi ne pokušavaju razumjeti gradivo, očekujući da će im to poslije objašnjavati roditelji, puštaju da im se skupljaju loše ocjene – skrivajući ih da ne bi bilo prigovaranja, prave se da razumiju i što ne razumiju da ne bi bilo kritiziranja i savjetovanja.

 

Slušanje djetete pretpostavlja da ne prilazimo tražeći kvar koji treba otkloniti, već sa zbiljskim interesom, dajući djetetu priliku da ispriča što mu je bitno, a s ciljem da čujemo kako se dijete osjeća , što ono želi i kako mu možemo pomoći da samo riješi problem. Vrlo je važno pitati dijete što želi od nas, kakvu pomoć očekuje, te procijeniti koji dio ono može samo a gdje zbilja mi moramo uskočiti. Cilj roditeljstva općenito je osposobiti dijete da postane samostalna odrasla osoba, a dio toga je i samostalnost u školi, bilo po pitanju učenja i brige za svoj uspjeh, tako i po pitanju odnosa s vršnjacima i učiteljima.

Podržavati, ohrabrivati, poštovati

 

Važno je ne razviti ili barem na vrijeme zamijeniti loše navike kritiziranja, prigovaranja, prijetnji i potkupljivanja djeteta. Umjesto toga dijete je potrebno podržavati, ohrabrivati, poštovati i vjerojavati u sposobnost djeteta da samo savlade probleme i uspije u onom što želi. To bi značilo prekrižiti u svom ponašanju izjave kao što su: “Kako ti se to moglo dogoditi?”, “Ne budi glupa!”, “Opet ti nemaš zadaću”, “Kako to ne razumiješ!? Uključi malo mozak”, “Totalna si lijenčina!”, “Ako tako nastaviš, moći ćeš biti samo smećar kad odrasteš” i slične koje djetetu ruše samopoštovanje i samopouzdanje te demotiviraju za bilo kakve daljnje pokušaje. Više razumijevanja u razgovoru, tolerancija na pogreške, usmjerenost na dijete a ne na svoje osjećaje – važni su za djeteovu motivaciju za daljnji rad. Djetetu je za savladavanje novog potrebna podrška i ohrabrenje te povjerenje da ono to može. Pri tome je bitno da ta podrška nije samo na riječima i nije isprazna. Nije dovoljno samo reći djetetu “Možeš ti to, vjerujam ja u tebe”, osobito ne onda kad je dijete frustrirano jer mu nešto ne ide, u takvim je situacijama osim podrške potreno poslušati u čemu je problem te zajedno s djetetom potražiti moguća rješenja. Vješti roditelji (i vješti učitelji) uvijek paze da je pri tome pomoć taman dovoljna, čim dijete dođe nadomak tome da može samo – treba ga pustiti, tako da osjeti malo prepreke i užitak savladavanja iste te nakon toga glasno primjetiti da je uspjelo, da je “skužilo” kako treba, podržati i pojačati taj trenutak. Često se pomoć sastoji samo u tome da saslušamo dječju jadikovku, pitamo kako se osjeća i što bi mu moglo pomoći te na kraju pustimo da se dalje “pati” sa svojim gradivom – jer je to sve što dijete treba od nas. Neka djeca zbilja ne vole određeno gradivo, npr. geometriju ili učenje godina iz povijesti – i treba im da se iskukaju. Tu uskakati kao glas savijesti koji govori “Moraš!”, “Ne bi se trebao tako osjećati”, “To ti je zadaća i gotovo!” – ne pomaže, čak odmaže na način da se dijete počne opirati i roditelju koji to govori te pojačava otpor prema učenju “dosadnog” gradiva. Djetetu će pomoći roditelj koji ga razumije, koji pokaže da zna kako mu je to teško, koji pokaže da ne zna kako bi mu pomogao, koji ponudi pomoć ali je ne natura. Vrlo često dijete koje osjeti suosjećanje i prihvaćanje od strane roditelja preuzima svoju odgovornost nakon što se izjada ili kratkoročno odustane od zadatka te se vraća i nastavlja sa radom. Iskreni komentari roditelja tipa: “A da ti to ne napraviš, što bi onda bilo? Ako nije strašno, pusti to.”, “Ajde se ti odmori, neće to pobjeći.”, ili “Joj, to mora da je gadno i ja sam mrzila učiti napamet.” često dovode do toga da dijete samo počne tvrditi da mora to napraviti i da se vrati poslu s više elana.

 

Realnost nasuprot perfekcionizma

Djeca koja imaju dojam da nikad nije dovoljno dobro, da je četvorka ili “ne daj bože trojka” loša ocjena i “Zašto nisi dobila 5, tako ti je malo falilo?” završe ili kao perfekcionisti ili potpuno demotivirani za učenje i rad – jer “ionako neće biti dovoljno dobro”. Iako su perfekcionisti često uspješni u školi, to nije dobar izbor, jer ni s jednim svojim uspjehom nisu zadovoljni – jer nikad nije savršeno, a perfekcionizam je karakteristika koja često vodi u kasnijem životu prema depresiji ili barem konstantnom nezadovoljstvu. Djeca koja odustanu u srazu s roditeljskim previsokim očekivanjima naprosto prestanu pokušavati, niti se ne trude, u startu očekuju neuspjeh ili gube svaki interes za postizanjem uspjeha – jer znaju da nikad neće zadovoljiti očekivanja, “pa čemu se uopće truditi”. Njih još kroz osnovnu školu roditelji uspjevaju tjerati do relativnog uspjeha, no u srednjoj više ne ide, a cijelo vrijeme odaju dojam da ih to sve uopće ne zanima, da konstantno postižu manje nego što bi mogli te da imaju druge interese, bilo društvo, sport ili video igrice kojima su obuzeti. Ne treba naglašavati da je taj dojam dio maske, nije istina da im nije stalo. I oni su nezadovoljni, no to kriju i od drugih i od sebe. Oni odustaju jer im je bolno uvijek iznova slušati kako nisu uspjeli dosegnuti roditeljska očekivanja. Manje bolno im je ne pokušavati nego uvijek iznova pokušavati i iznevjeriti.

Realan roditelj zna koliko njegovo dijete može, ali I koja područja njegovo dijete zanimaju, a koja ne. Očekivanja da dijete u svemu briljira nisu realna, dobro je I za dijete da zna u čemu je bolji, a u čemu lošiji – da zna gdje su njegove jake strane, talenti, ono u čemu može biti uspješan. To ne znači da se ne treba truditi tamo gdje je teže. Naravno da treba, no očekivanja ne smiju biti previsoka. Za dijete je najbolje kada je očekivanje u nivou sposobnosti ili tek mrvicu više, no previsoka očekivanja ubijaju djecu “u pojam”. Realan roditelj će shvatiti kada je dijete zadovoljno četvorkom koju je dobilo ili kada je ta četvorka taman ono što je zaslužilo ili koliko može – i podržati to kao jedan jako dobar uspjeh. Za gradivo koje djetetu ide teže sve pozitivne ocjene su dobre ocjene. Slično je kod dijelova gradiva koje dijete ne zanimaju. Roditelji bi trebali imati na umu kako bi bilo njima da moraju učiti nešto što ih ne zanima, npr. kada bi mama trebala naučiti sve golmane hrvatske nogometne lige, a tata nazive svih sapunica koje se kod nas emitiraju te glavnih likova. Nije lako biti odličan u nečemu što nam nije zanimljivo.

Pomoć je kad djetetu damo alate da može pomoći samo sebi

 

Vezano za učenje to pretpostavlja više truda oko zadaća i učenja u početku – jer dijete treba naučiti kako rješavati probleme, kako analizirati, kako izvlačiti zaključke, što traži više vremena od jednostavnog davanja gotovih rješenja. No, to je način kako će dijete naučiti samo rješavati svoje zadaće i naučiti kako učinkovito učiti. Ne manje bitno je da je to način na koji će dijete naučiti da je učenje proces u kojem može osjetiti interes, znatiželju, užitak otkrivanja nepoznatog i uspjeh. Sve to dijete gubi ako mu se serviraju gotova rješenja. Uspjeh više nije djetetov, već roditeljski, a djetetu samo ostaje frustracija i osjećaj nekompetentnosti. Ako ne mogu sam, dobijam nešto zato jer su mi dali gotovo rješenje ili put koji moram primijeniti, a ne znam zašto – sve to što radim gubi smisao i ulazi u kategoriju dosadnih poslova koje ne volim i ne razumijem. Pri pomaganju djetetu važno je da roditelj zna za koga to radi. Vrlo se često takva pomoć svede na roditeljsku demonstraciju znanja ili čak na dvoboj znanja između dva roditelja – tko je u pravu i čiji način rješavanja je ispravan. Tada se dijete osjeća isključeno, objektom u cijelom događaju i izbjegavat će tražiti pomoć u sljedećoj situaciji kada mu bude potrebna. Puno je kvalitetnije kad roditelj pristupi djetetu kao partneru u rješavanju problema, postavlja pitanja koja djetetu mogu pomoći da nađe rješenje, nudi puteve koje dijete može istražiti, ukazuje na značajne točke u kojima dijete može uvidjeti gdje se krije rješenje ili greška koja mu se potkrala.

Izvor: