Nekad jelo za sirotinju, danas na jelovniku svjetskih restorana

Momcima u bivšoj Jugi na odsluženju vojnog roka mesni je narezak bio super hrana. Voljela su ga i djeca u ljetnim kampovima, omladina na radnim akcijama, bio je i školska užina.

Starije generacije će se i danas sjetiti da su to bile prilike da se uoznaju s mesnim nareskom. Bio je to jedan od najprezrenijih, a istovremeno i najpopularnijih oblika industrijske hrane.

Mesni narezak je prerađevina smještena u malu okruglastu konzervu, kasnije u aluminijumsku ambalažu koja se nešto lakše otvara, sadržala je ostatke goveđeg, svinjskog, pilećeg i, rjeđe, ćurećeg mesa, dobro začinjene i „oplemenjene” pojačivačima ukusa, emulgatorima...

Mesni narezak je bio jeftin, u ponudi čak i u najmanjim provincijskim i seoskim radnjama, mogao se čuvati mjesecima, čak godinama, nositi sa sobom u ruksaku po vozovima, brodovima i planinskim vrletima...

Iskusnim domaćicama sa plićim kućnim budžetom veći je izazov bio kako od mesnog nareska napraviti ozbiljno jelo. Neke su ga tranžirale na tanke šnicle i pohovale, druge samljele i koristile za musaku, punjene paprike ili „špagete bolonjeze”, posute sitnim sirom i peršinom, a mogao se staviti umjesto šunke ili salame u sendvič ili isjeći na kockice i dodati salati, kao obrok. Obilje mogućnosti!

Nutricionisti su i tada upozoravali da je ovo veoma nezdrava hrana, sa dosta soli i hemikalija, proizvođači su tvrdili da mesni narezak nije ništa gori od ostalih mesnih prerađevina, a potrošači su se dijelili na one koji ga obožavaju i one koji ga ne bi okusili pa makar skapavali od gladi.

Istraživanja su pokazala da se i danas na području bivše Jugoslavije mesni narezak najviše kupuje u ljetnim mjesecima, zato što je zgodan za izlete i putovanja, što ljude mrzi da kuhaju po vrućini, i što se tad obavlja najveći broj građevinskih i poljoprivrednih radova – a „fizikalci” su dokazano najveći potrošači ovog proizvoda.

Također je utvrđeno da je mesni narezak redovno na jelovniku više od trećine stanovništva; da ga radije jedu muškarci nego žene, da su najpopularnija pakovanja od 100 i 150 grama, dok najslabije idu ona od pola kilograma.

Češće kupuje u granapima nego u supermarketima, u Hrvatskoj i Srbiji najtraženiji su oni od svinjskog mesa (iznad 53,6 odsto), a u BiH od govedine i piletine.

Najznačajniji kupci su vojska, policija, bolnice i druge javne ustanove koje mesni narezak nabavljaju preko tendera.

Zanimljivo je da domaća mesna industrija, odnosno firme koje proizvode mesni narezak, posljednjih godina bilježe rast izvoza ovog proizvoda na svjetsko, a posebno na tržište Europske unije.

Objašnjenje je možda u novom gastronomskom trendu, koji su zapazili i svjetski mediji, da se i u elitnim restoranima koriste jela sa mesnim nareskom. Kako je nedavno objavio „Tajm magazin”, ova namirnica, nekadašnje „jelo za siromašne”, sad se nudi i bogatoj, izbirljivoj klijenteli poznatih njujorških lokala. 

Naravno, ne nudi seonako jednostavno istreseno na tanjir iz konzerve. Dodaju se tu fini začini i prelivi, dinsta u sosu, miješa sa povrćem i žitaricama...

Mesni narezak se prvo proširio po Aziji – lokalno stanovništvo ga je brzo prihvatilo i uklopilo u nacionalnu kuhinju tamo odakle su se povukli američki vojnici, a ostale neke njihove navike.

Korejci su ga počeli jesti sa kimčijem (kiselim kupusom) i rižom, stanovnici pacifičkih ostrva ga prže sa jajima ili povrćem (tako je nastao sad već tradicionalni „musubi”), dodaju ga u krompir-salatu, uvijaju ga umjesto ribe u rolnice od algi („kimbap”) ili miješaju sa prženomm rižom.

Ravi Kapur, šef kuhinje čuvenog „Liholiho” jaht kluba u San Francisku, priznaje da je kao dijete često i sa zadovoljstvom kod kuće jeo mesni narezak, i nije znao koliko je on „na lošem glasu” sve dok nije napustio rodni grad na Havajima. Odskora je riješio staviti ga na svoj meni.

- Nije to najomiljenije, niti najvažnije jelo koje nudim, ali, eto, poželio sam da ga ipak imam u ponudi, da me podsjeća na dom i djetinjstvo”, rekao je Kapur novinaru „Tajma”.

Mesni narezak je namirnica koju su izmislili američki proizvođači kako bi za vrijeme Drugog svjetskom rata snabdijevali „nekvarljivom” hranom svoje trupe u Guamu, Japanu, na Filipinima i u Južnoj Koreji.  

I u kasnijim ratovima je mesni narezak uredno „pratio” vojsku SAD na njenim pohodima po svijetu, u naše krajeve stigao je odmah pozavršetku Drugog svjetskog rata zajedno sa jajima u prahu i crvenim sirom iz Unrinih paketa.