Stanovnici drevnih civilizacija suočavali su se s ljetnim vrućinama jednako kao i mi danas – samo što nisu imali klima-uređaje da im pomognu. Zbog toga su morali biti domišljati i koristiti ono što su imali na raspolaganju kako bi rashladili prostorije i olakšali svakodnevicu.
Tijekom vrelih dana danas često tražimo mjesto u hladu, blizu ventilatora ili raspršivača vode. Slične metode koristile su se i u Starom vijeku. Drevni Egipćani, Indijci, Rimljani i Grci potapali su velike komade platna u vodu i potom ih vješali preko vrata i prozora. Strujanje zraka kroz mokru tkaninu stvaralo je osjećaj svježine u zagrijanim prostorijama.Ova se metoda prenosila stoljećima, a na starim fasadama u Kotoru i drugim mediteranskim gradovima i danas se mogu vidjeti metalne ili drvene konstrukcije iznad prozora – služile su upravo za razapinjanje mokrih plahti.
U Egiptu su, osim toga, u hodnicima kroz koje je cirkulirao zrak držali velike posude s vodom. Isparavanje te vode spuštalo je temperaturu zraka za nekoliko stupnjeva.
Jedan od ključnih elemenata rashlađivanja bila je i sama arhitektura, koja se mijenjala ovisno o podneblju.
U Starom Rimu su kroz kuće građeni kanali u kojima je tekla hladna voda. Cijevi su bile postavljene i unutar zidova – mnogi ove sisteme smatraju pretečom današnje centralne klime.
Na Bliskom istoku koristili su se tzv. vjetrotornjevi – građevinske strukture sa specifično raspoređenim otvorima koje su omogućavale strujanje zraka kroz kuću i prirodno rashlađivanje prostora. Oblik tornjeva prilagođavao se lokalnim vjetrovima, vlažnosti zraka i količini prašine i pijeska u okolini.
Iako su ovakva rješenja bila gotovo zaboravljena u modernoj arhitekturi 20. stoljeća, u 21. stoljeću ponovno se vraćaju u fokus kao održiv i energetski efikasan način rashlađivanja prostora.
Kina je imala vlastito arhitektonsko rješenje – svjetlarnike, odnosno tzv. “nebeske bunare” u krovovima, kroz koje je svježi zrak ulazio u središnji dio kuće. Raspored prostorija bio je takav da sunčeva svjetlost nije dopirala direktno ispod svjetlarnika, čime se prostor dodatno štitio od zagrijavanja. Često se ispod tih otvora nalazilo i korito za skupljanje kišnice, čije je isparavanje dodatno hladilo zrak.
Ne smijemo zaboraviti ni lepeze, koje su bile preteča modernih ventilatora. Pravljene su od lišća, papira ili tkanine, a oblikovane tako da budu lagane i praktične za korištenje, piše krstarica.com.
Prvi električni ventilator napravljen je 1880. godine, a već početkom 20. stoljeća postao je uobičajen u domovima.
Prvi klima-uređaj kakav danas poznajemo izumio je američki inženjer Willis Carrier 1902. godine, čime je započelo novo poglavlje u borbi protiv ljetnih vrućina.
