Ono što je vaša mama radila nije nužno ni slično onome što vam sada stručnjaci preporučuju. Naravno, svaka generacija je vjerovala da radi ono što je najbolje za bebu iako su se smjernice drastično promijenile.
Na Instagram profilu My Little Eater pojavila se zanimljiva fotografija koja najbolje pokazuje o kakvoj je promjeni riječ.
1800-ih - Nije bilo dječije hrane. Bebe su se tijekom prve godine života hranile majčinim mlijekom. Tada su se pojavile i preporuke u kojima se navodi da se dijete ne smije hraniti čvrstom hranom dok ne dobiju zube te da se voće i povrće ne nudi do druge godine starosti!
1900-ih - Započela je industrijalizacija hrane, a otkriveni su i vitamini. Voće i povrće prepoznati su kao iznimno korisni te su se počeli preporučivati u ranijoj dobi. Čvrsta hrana se uvodila u dobi od 5-6 mjeseci.
1930-ih - Gerber je preuzeo tržište masovnom proizvodnjom dječje hrane u posudicama i oglašavanjem je uvjeravao mame i liječnike da kupovna dječija hrana ne samo da je nutritivno bolja od domaćih proizvoda nego je i sigurnija.
1950-ih - Proizvođači su se zalagali za još ranije uvođenje hrane (u dobi od 4 do 6 sedmica!). Smatralo se da kupovna dječija hrana čini bebe snažnima, zdravima i da je bolji odabir od adaptiranog mlijeka (koje su u to vrijeme koristile mnoge mame).
1990-ih - Otkriveno je da je prerano uvođenje čvrste hrane pridonijelo izbacivanju majčinog i adaptiranog mlijeka iz prehrane. Također je prepoznato da su za krutu hranu potrebni znakovi spremnosti kod djeteta (poput oralnog motoričkog razvoja, zrelosti živčanog sustava, crijevnog trakta i bubrega te sposobnosti komuniciranja znakova sitosti i gladi) .
2000-ih - Sada znamo da je isključivo dojenje u prvih 6 mjeseci života najidealnije i da nema koristi od ranijeg uvođenja čvrstih tvari (osim za djecu s visokim rizikom od alergije). Također je sada prepoznato da su principi razvojne spremnosti bili nepotpuni u 80-ima, a istraživanja sada podržavaju uvođenje čvrste hrane tek oko 6. mjeseca djetetova života.
