U mnogim porodicama majka je prva i glavna "sigurna luka". S njom dijete najčešće provodi više vremena u ranim godinama, uz nju uči prepoznavati i regulisati emocije. Upravo zato djeca pred majkama češće pokazuju snažne osjećaje: ljutnju, tugu, frustraciju, ali i potrebu za bliskošću. To nije znak nepoštovanja, nego povjerenja - dijete zna da sebi može "dopustiti" biti ranjivo jer vjeruje da će biti prihvaćeno.
Očevi se u percepciji djece (ali i društva) često doživljavaju kao autoritet ili neko ko postavlja jasnije granice. Djeca se tada mogu ponašati suzdržanije, ozbiljnije ili pristojnije. Kod nekih se, pak, s očevima javlja potreba za dokazivanjem kroz igru, takmičenje i humor. Različite reakcije ne znače da je jedan odnos dublji ili važniji od drugog - samo je drugačije obojen.
Majke i očevi često, i nesvjesno, imaju različite roditeljske stilove. Neko je strpljiviji u razgovoru, neko brže reaguje na pravila - neko više pita "kako se osjećaš", a neko "šta ćemo sada napraviti". Djeca se tome prilagođavaju. Uče šta mogu očekivati od kojeg roditelja i ponašaju se u skladu s tim.
Ne treba zanemariti ni utjecaj kulture. Djeca vrlo rano upijaju poruke o tome kakva je uloga majke, a kakva oca.
Različito ponašanje s majkom i ocem može biti znak zdrave prilagodbe i bogatih odnosa. Problem nastaje tek ako dijete pokazuje strah, povlačenje ili izrazitu tjeskobu s jednim roditeljem ili ako je ponašanje roditelja stalno u sukobu. Tada je važno razgovarati, uskladiti pristupe i po potrebi potražiti stručnu podršku.
Različito ponašanje djece prema majkama i očevima nije znak problema, već ogledalo složenih, ali prirodnih porodičnih odnosa. Upravo u toj raznolikosti djeca uče kako graditi odnose i razumjeti sebe.
