Mustafa je živio “američki san”, ali se vratio u BiH i kaže: Nisam ništa radio, a sve sam imao, ali sreću kao ovdje nisam našao

Mustafa
Američki pasoš važeći do 2027. godine Mustafa Ogorinac (67) iz Kozarske Dubice čuva kao uspomenu na desetogodišnji boravak u ovoj bogatog i moćnoj državi, ali ne pomišlja da više u njoj živi.

 

Ogorinac kaže da rodni grad pod Kozarom iz kojeg je otišao tokom rata, ne bi mijenjao za Čikago, ali ni za Sarbriken u Njemačkoj, gdje je takođe živio nekoliko godina, prije odlaska u Ameriku. Nostalgija, stare navike, davno iskovana prijateljstva i zavičaj su ga podstakli da se zauvijek vrati.

-Odavde sam tokom rata otišao „glavom bez obzira“, pješke preko rijeka, šuma i močvara stigao do Zagreba. U Njemačkoj sam proveo nekoliko godina, tu dočekao suprugu Borislavu i sina Anela. Bilo mi je dobro u toj zemlji, nisam gotovo ništa radio, a sve smo imali – započinje Mustafa, pored tople peći u kući koju je sam obnovio, priču o svojim putešestvijima.

Tragao je, kaže, za boljim i sretnijim životom, ali ga nigdje nije našao, piše Srpskainfo.

 

-U Americi sam bio kućni majstor u stambenom bloku. Dobro sam zarađivao, nisam brinuo o novcu, jer ga je moja porodica imala sasvim dovoljno, čak više od toga. U Čikagu imam rodbinu, sestru, braću, zemljake… Neupućeni bi povjerovali da sam imao sve za srećan i bezbrižan život, ali nije tako – uvjerava nas ovaj Dubičanac koji je 1967. godine iz Slovenije i tadašnje Jugoslavije pobjegao preko granice, u emigraciju u Italiju.

Proveo je nekoliko dana u Trstu, patio, a potom se prijavio tamošnjim vlastima, moleći da ga vrate u domovinu.

 

-Moj nemirni duh uvijek me, tjeran nedaćama kao što je bilo u posljednjem ratu, snažno podsticao na odlaske u svijet, a nostalgija vraćala ovamo, tu gdje sam rođen, odrasto i spoznao sve životne ljepote – opisuje Mustafa Ogorinac svoju stalnu čežnju.

U Kozarskoj Dubici živi sam, ali samoću, veli, ne osjeća. Kada je odlučio da se iz Amerike vrati u BiH, da se oprosti od Čikaga i porodice, nije imao dilema. Odluka da krene nazad bila je jača od svih argumenata koje su mu nudili supruga i sin.

-U Americi mi je džep bio pun, ali duša prazna. Nema naših običaja, kafanskog života, iskrenog prijateljstva, niko čovjeka ne uvažava, niti pomaže u nevolji. Nisam imao sagovornika, nikome da se požalim, pohvalim, posvađam, ništa… Svako se u svoj posao i svoj kompjuter zadubio, pa ništa oko sebe ne vidi niti čuje – samouvjereno Mustafa Ogorinac iznosi svoje stavove.

U Americi su ostali njegova supruga i sin sa kojima redovno održava kontakte. Ovdje živi od 206 KM penzije koju je prije rata zaradio u tekstilnoj industriji. Dodatno se bavi trgovinom garderobe koju doprema iz Njemačke. U dokolici, društvu u dubičkim kafanama, na pijaci i drugdje priča o Americi i svojim putovanjima, tuđem svijetu i tuđim ljudima.

 

-Iz Čikaga sam do Filadelfije putovao vozom, a potom devet dana brodom do Liverpula. Tu sam boravio nekoliko dana, išao na utakmice „Liverpula“ i „Mančestera“, a potom preko Pariza i drugih evropskih gradova u kojima se igra najbolji fudbal, stigao u Dubicu. Tu nema naročitog fudbala i utakmica, ali ima čaršijske ljepote, ima društva kao nigdje u svijetu – kaže naš sagovornik.

Svaka Mustafina priča začinjena je fudbalom, jer je to njegova velika ljubav. Bio je na tri svjetska prvenstva i mnogim važnim utakmicama. Safeta Sušića smatra najboljim jugoslovenskim fudbalerom, a u isti nivo stavlja i Dragana Stojkovića Piksija.

 

Na svjetskoj sceni bez premca je Mesi, smatra Ogorinac koji se divi i Peleu, Maradoni, Ronaldu, Ibrahimoviću… Seoski fudbal, veli, odavno ne prati, nakon što je u navijačkoj grupi dubičkog „Borca“ imao loše iskustvo na utakmici protiv „Sloge“ u Gornjim Podgradcima.

 

-Tada su nas napali domaći navijači od kojih smo teškom umakli u Kozaru, pa stigli kući dan kasnije preko Kozare. Zar tu da stradam, a svijet prođoh bezbjedno? Zato ne idem više na seoske utakmice – odlučan je Mustafa.

Mustafa smatra da je Jugoslavija bila najbolje uređena, socijalno uravnotežena, nacionalno tolerantna zemlja.

 

–Moj otac je govorio da je svako za dan mogao zaraditi dovoljno za jednomjesečni život i da gladnih, nesrećnih i potištenih nije bilo – podsjeća Ogorinac, čiji su preci stradali u Jasenovcu, borili se u partizanima, a braća i rođaci tokom posljednjeg rata bili pripadnici VRS, ali i proganjani od tadašnjih vlasti.