Način na koji razgovarate s djetetom utječe na njegovu osobnost u odrasloj dobi

.
Način na koji razgovaramo sa svojom djecom s vremenom postaje dio njih, odnosno dio njihove osobnosti. Jedna majka za Motherly je objasnila u kojem je trenutku svog života shvatila da se sinu obraća na potpuno pogrešan način, a njezino pismo donosimo u nastavku.

 

''Možeš li, molim te, zaspati, već si odavno trebao biti u krevetu. Svi tvoji prijatelji spavaju. Prekasno je da ovako mala djeca budu još budna. Možeš li, molim te, sjesti i pojesti brokulu? Pogledaj svog prijatelja. On mirno sjedi na stolcu i jede. Možeš li i ti raditi isto? Ove sam stvari stalno iznova ponavljala kad god bih bila frustrirana zbog ponašanja svog sina.

U tim teškim trenucima, kada bih bila umorna i iscrpljena, gotovo sam instinktivno uspoređivala svoje dijete s drugom djecom. Možda sam to radila jer sam s vremenom shvatila da ovakav način komunikacije kod nas funkcionira. Barem u tom trenutku. No u ovome je razlika – ako dublje razmislim o svojim riječima, samo ga učim da donosi odluke na temelju onoga što rade drugi, a ne onoga što je njemu samome potrebno ili što bi želio. 

Naprimjer, kada bude imao sedam godina, njegovi će se vršnjaci možda rugati profesorima. Ja nikako ne želim da on radi isto samo zato što sam mu u mlađoj dobi govorila da radi ono što rade drugi. Za 17 godina njegovi će prijatelji možda tražiti od njega da pije i vozi, a ja se nadam da će reći ne i biti oprezan. Svjesna sam da će prije ili kasnije probati alkohol, ali se nadam da će tada razumjeti moguće posljedice te na kraju odustati. S 19 godina njegovo će muško društvo možda razgovarati o ženama i dijeliti međusobna iskustva o mogućim uznemiravanjima. Želim da prepozna da je to loše, suprotstavi im se i poduzme nešto. 

Želim da pametno bira ljude oko sebe, da bude dovoljno hrabar suprotstaviti se onima koji rade loše stvari te da ne donosi odluke na temelju onoga što radi većina njegovih vršnjaka. To znači da mu ja, kao majka, moram pružiti priliku da mi ponekad kaže i 'ne', ne složi se sa mnom svaki put i da tako nauči misliti svojom glavom. Moram biti kreativnija, strpljivija i suosjećajnija prilikom njegovog discipliniranja te postavljati jasne granice umjesto da mu neprestano ponavljam da ide stopama svojih prijatelja. 

Ono što je još važnije, morala bih više pažnje obratiti na to zašto JA radim neke stvari poput drugih. Naprimjer, silno želim napredovati na poslu ili kupiti najnovije tajice za vježbanje. Je li to samo zato što isto rade svi drugi oko mene ili su to moje stvarne želje? Moram češće voditi ovakve teške razgovore sama sa sobom, a ne samo sa svojim četverogodišnjakom. Možda mi se sada čini da je premlad da bi shvatio neke stvari, ali zapravo on itekako dobro sve razumije i zna. On me uvijek gleda i uči od mene, zato sam ja ta koja prvenstveno moram donositi dobre odluke.

Moram mu postavljati pitanja i stvoriti dovoljno prostora za njegove odgovore. I iako još uvijek ne razumije baš sve, to je vještina koju razvijamo postepeno i za koju se nadam da će mu u odrasloj dobi dati poticaj za donošenje ispravnih odluka."

Izvor: