Jednog dana prolazi kraj Robertove sobe i čuje: “Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi,” (Al-‘Asr: 1,2), pa ulazi u njegovu sobu i govori mu: “Roberte, šta to slušaš?” Robert odgovara: “Ništa, to sam bio ja.” Čovjek začuđeno upita: “Ti si musliman?” – “Da, postao sam musliman.” Sad je ovaj prijatelj šokiran…

Mrzovoljnim korakom je išao na sabah u džamiju. Da mu žena nije bila kao što jeste, taj ne bi džamije vidio očima, osim u ramazanu, petkom kada je džuma i za dva Bajrama. Stara se Zulejha držala dobro, a Reuf ne zna je li to sreća ili nesreća po njeg. Ujutro bi po povratku iz džamije kahvenisao sa Ibrahimom. Mahalom bi se začula škripa vrata, dućani i radnje bi se polahko otvarale, a zvuk čekića svirao zanatsku simfoniju.

Jutro je. Budim se i gledam kroz prozor. Baš je lijep dan. Elhamdulillah. Polako se krećem pripremati za posao kad sam čuo zvono na vratima. Ko je sad ovako rano, pomislih. Odem do vrata, otvorim i vidim nekog momka koji prosi, tražio je novčanu pomoć.

Odmah sam izvadio iz džepa 10 maraka i dao mu, “Halal bilo” rekoh mu…i ne sluteći šta će se desiti istog dana. Nakon što sam se spremio, krenuo sam polako prema autu pa na posao.

Jahja je bio siroče, ostao je bez oba roditelja u ratu i brigu o njemu je preuzeo dedo Fadil. Iako je duboko zašao u sedmu deceniju života, Fadil je tada desetogodišnjeg Jahju draga srca prihvatio i odgajao do njegovog punoljetstva, kada će ga poslati na studije u Istanbul.

Pred Fadilom je bio težak zadatak, kako malenog Jahju odgojiti budući da je siroče koje je par godina provelo na ulici i već se naučilo raznim nestašlucima.

Iza blagog osmijeha i vedrog lica Ehlimane Kurgaš krije se nesvakidašnja životna priča. Naime, ona je rođena s oštećenim sluhom, sa šest godina je ostala bez sluha na desno uho, a kad je krenula u srednju školu, raznoliki svijet zvukova je potpuno utihnuo. Upale uha bile su nepodnošljive, a problemi s društvom i profesorima zbog mahrame koju je nosila predstavljali su dodatno iskušenje ovoj mladoj djevojci. Kad se činilo da izlaza nema, desilo nešto što nije mogla ni naslutiti.

Ovo su bajkoviti dani za navijače i simpatizere Željezničara, ovo su sretni trenuci primjernog odnosa u trokutu navijači – uprava – ekipa. Gradnja istočne tribine, a svečano otvaranje kao krunski moment, bili su predmet divljenja nogometnog svijeta.

Pokazalo se kako naoko male stvari (što smještaj za nešto više od 4.000 gledatelja uistinu jest) mogu prerasti u vrhunski sportski doživljaj, pokazalo se kako navijači veličanstvenom predstavom uzvraćaju agilnoj i transparentnoj upravi.