Nakon godinu dana provedenih daleko od porodice, srce mi je gorjelo od želje da ih ponovo zagrlim. Vratio sam se kući pun radosti – supruga, djeca, dom. Sve je bilo tu. Skoro sve.
Primijetio sam tišinu. Jednog komšiju, Ebu Islama, više nisam viđao niti slušao. Bio je to čovjek poznat po burnim raspravama sa suprugom, često pred zoru. Sada – ni traga, ni glasa. Upitah ženu gdje je.
Pogled joj je potonuo, suza joj zaiskrila u oku. “Njegova žena je umrla prije tri mjeseca... Od tada se zatvorio. Ne izlazi, sam je, skrhan.”
To me pogodilo. Već sutradan sam otišao pred njegova vrata. Kad ih je otvorio – srušio mi se u zagrljaj. Slomljen. Mršav. Očiju punih bola.
“Znam da smo se nekad posvađali, oprosti mi”, rekao je kroz suze. “Ne mogu podnijeti da me iko mrzi. Sad sam ostao sam. A ona… Ona je bila sve.”
Počeo je pričati. I svaka riječ bila je udarac.
“Bila je tiha, skromna, strpljiva. Nikad joj nisam rekao da je volim. Nikad joj nisam donio ni cvijet. Nije tražila puno – a ja joj nisam dao ništa. Čak ni pažnju.”
“Kad bi bila bolesna, nisam pokazivao brigu. Čak ni lijek joj nisam kupio. Umrla je tiho. Nisam znao ni da je bolesna. A sad, kad nje nema, shvatio sam koliko je vrijedila. Koliko sam bio slijep.”
Riječi koje paraju dušu. Plakao je kao dijete. I ja s njim.
Vratio sam se kući, zagrlio svoju ženu čvrsto. Počeo slušati. Gledati. Zahvaljivati.
Poruka svakom mužu:
Ne čekaj da ti žena umre da bi shvatio koliko ti znači.
Ne čuvaj “volim te” za kasno.
Ne budi nijem dok ona plače.
Ne traži izgovore za hladnoću dok ona tiho gori.
Grli je. Pitaj je. Budi uz nju. Dok je još tu.
Neka nam Allah podari ljubav, nježnost i pažnju u našim brakovima. A onima koji su izgubili – neka podari sabur, oprost i nadu u iskupljenje.
Preuzeto: FB Imad Elmisru
