Aleksandar Zolak: Tržište lijekova ostaje bez kontrole

Na 500 pravnih lica koja se bave lijekovima imamo samo četiri inspektora u BiH, a Sektor za neželjene efekte već ne radi, kaže direktor Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH

Nakon Odluke Ministarstva finansija BiH o odbijanju povećanja plata za određenu grupaciju zaposlenika Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH, javnosti se obratio predsjednik Sindikata pomenute agencije Ramo Rustemović naglašavajući da je odluka sramna i ponižavajuća, te da nekome, očito, nije u interesu da građani naše zemlje imaju kvalitetno iskontrolisane i sigurne lijekove.

Udaranje pečata

Tim povodom smo se obratili direktoru Agencije Aleksandru Zolaku, a prvo pitanje je bilo koliko je njihovo stanje ozbiljno i nepodnošljivo, što proizlazi iz obraćanja sindikalaca.

- Agencija za lijekove nikada nije bila u težoj situaciji od ove u kojoj se sada nalazi. Nikada nije bilo više posla niti više potrebe za našim stručnim ljudima i za njihovim radom, da bi se ispoštovale sve nadležnosti koje je država dodijelila Agenciji, a situacija je, kažem, vrlo zabrinjavajuća.

 

Ističe se to da su plate uposlenih manje u odnosu na vrijeme kada je Agencija formirana?

 

- Tačno. U međuvremenu su dva puta smanjivane! Prvi put kada je umanjena osnovica, a drugi put kada je donesena zabrana o napredovanju kroz startne razrede. Jer, u državnoj službi je uobičajena praksa da se plata povećava prelaskom u viši platni razred. Praktično, cijena rada je sada manja nego prije deset godina, a svi znamo šta se dešavalo u protekloj deceniji. Dakle, sve cijene su otišle gore, a naše plate su smanjene. S druge strane, povećao se u velikoj mjeri obim poslova. Novim procedurama, novim načinom rada potrebe za Agencijom nisu nikada veće, a ljudi su najnezadovoljniji od nastanka same agencije. Mi bismo, po mnogo čemu, mogli da budemo svjetski autoritet u ovoj oblasti. Odskočili smo od regiona, ali su nam ruke vezane nedovoljnom političkom podrškom. Kome god se ukaže bolja prilika, gleda da ode iz Agencije.

 

Ali, to je opći trend u društvu.

 

- Ovdje je riječ o nečemu drugom. Sada nas je stotinjak, isto onoliko koliko je bilo u vrijeme nastanka Agencije, no, iz raznih razloga funkcionišemo najčešće s devedesetak ljudi. Jedni su na bolovanju, drugi na odmoru, treći... A kada se prije deset godina određivao optimalan broj, rečeno je da treba biti uposlenih 160 ljudi. No, mi tavorimo na tom početnom nivou, jer nemamo ni dozvolu da zaposlimo nove ljude na mjestu onih koji idu u penziju... Godinu smo se borili za popunjavanje šest mjesta ljudima koji bi došli na mjesto penzionera, a ovdje su u pitanju magistri farmacije. U pitanju su, dakle, stručni poslovi, ne rad za šalterom i udaranje pečata. Da me krivo ne shvatite.

 

Nijedan posao ne obezvređujem, ali da bi neko ovdje počeo raditi, mora proći određeno iskustvo. A sa čovjekom koji ode u penziju, ode i sve njegovo znanje i to iskustvo. Ne možemo ne samo nikoga zaposliti nego pogotovo ne možemo ranije, da bi ga ovaj koji odlazi podučio. Dakle, prijema novih ljudi nema i čitav jedan sektor u Mostaru ne radi. To je sektor za praćenje neželjenih efekata, koji je vrlo bitan svugdje u svijetu, samo u Bosni nije. Nama je potrebno i pet ljudi za rad u laboratoriji u Sarajevu, ali novi uposleni ne dolaze, a sve više ih odlazi.

 

U apelu sindikalista se navodi da Agencija sama ostvaruje prihode, pa zar time nije čudnije sve ovo o čemu govorite?

 

- Ti prihodi su se povećali s osam na deset miliona. U normalnim državama, Agencija je nezavisna od politike, a kod nas je uzrok svemu što pričam upravo politika, odnosno, nedostatak političke volje, razumijevanja, podrške.

 

Govorimo o platama uposlenika Agencije, a problem se tiče, zapravo, svih nas građana?

 

- Na to stalno upozoravamo, ali, izgleda, rijetki nas shvataju. Uostalom, 500 pravnih lica u BiH se bavi lijekovima, a samo su četiri inspektora za njih nadležna. Trenutno je jedan na porodiljskom. Dakle, tri na 500! Gdje to ima? Čak ni tim rijetkim inspektorima politika ne dozvoljava da imaju dodatak. Imaju ga i granični i veterinarski i lijevi i desni, svi dobivaju dodatke na platu, samo naši inspektori ga nemaju.

 

Šta bi, po Vašem mišljenju, prvo trebalo uraditi da se ova situacija izmijeni?

 

- Svi znamo da je Zakon o platama nakaradan, a kada ljudi neće da riješe problem, drže ga se slijepo. Iako svi znamo da taj prevaziđeni zakon treba mijenjati, to se sada koristi za nerješavanje nekih tinjajućih problema. Kada se rasplamsaju, biće kasno da se popravlja. Nakon što prođete neku raskrsnicu, ne možete se vratiti nazad. Ponavljam, život ne čeka. Evo primjera. Jedna gospođa je radila kod nas kao magistar farmacije, bila je sjajna, vrhunski stručnjak za registraciju i za kontrolu. Plata joj je bila 1.400 KM. Ukazala joj se prilika, otišla je u Salzburg i radi isti posao, ali za 7.000 eura... Dakle, ovdje 1.400 maraka, a tamo 14.000. Mi, naravno, ne tražimo 14.000, ali tražimo da se koliko-toliko ljudi vrednuju, da ih možemo zadržati.

Pogrešan smjer

Ako je stalo ovoj državi da Agencija radi, ako hoće narod da zna šta troši u farmaceutskoj industriji, onda nam odriješite ruke. Ovo nije strelica upućena ni prema kome lično, ovo je javni apel nadležnima da obrate pažnju na nas, da nam pomognu. Ne radeći ništa, idemo u pogrešnom smjeru.

 

Napravili ste procjenu o tome šta bi značilo da zaposlite, naprimjer, 15 novih ljudi. Šta bi bio rezultat?

 

- Sa tih 15 uposlenika mogli bismo početi raditi praćenje neželjenih efekata. Sada to radi jedan čovjek, u Mostaru, na osnovu ugovora o djelu. A, evo, kod naših susjeda, u Hrvatskoj, u tom sektoru radi nekoliko desetina ljudi. Hrvati su potpuno skinuli Agenciju s budžeta i nemaju nikakvih problema.

Pazite, mi prihodujemo 10-11 miliona KM, a trošimo pet. Kada bismo zaposlili 15 ljudi, što tražim otkako sam došao u Agenciju, dakle, već tri godine, opet bi i to bilo nedovoljno. Bilo bi nas 118, a trebalo bi, sjetite se prvobitnih planova, 160.

Tih 15 ljudi bi nas koštalo 300.000-400.000 KM, ali bi, zahvaljujući njihovom radu u timovima, u budžet BiH išlo oko dva miliona maraka prihoda. Jer, svaki tim bi mogao uraditi na stotine kontrola na godišnjem nivou, a svaka donosi po nekoliko hiljada maraka. No, što je najvažnije, dobili bismo nadležnost, počeli bismo raditi ono što je vrlo bitno za sve građane, a sada ne radimo. Ovakvo stanje nas ne vodi u zvaničnu propast. Biće Agencije na papiru, ali stvarnih efekata od nje neće biti.