Home

Bihać 70-tih i 80-tih: Zašto smo slušali Rock`n`roll?

08 Apr

Bihać 70-tih i 80-tih: Zašto smo slušali Rock`n`roll?

Govoriti danas o vremnima koja su prošla je u ovo vrijeme interneta i socijalnih mreža jako teško, jer nikad ne znaš koga ćeš uvrijediti, ko će te pogrešno razumjeti,izvaditi iz konteksta i ili ko će ti zamjeriti jer razmišljaš drugačije. Kako god bilo, ja razmišljam ovako, a kome se ne sviđa neka ne čita…ili nek’ mi psuje majku, baš me briga.

U vrijeme kad smo se počeli formirati kao ljudi imali smo otprilike dva izbora kad je muzika bila u pitanju.

Ili ćeš biti narodnjak ili roker…OK ,dobro,mogao si biti i “zabavnjak” odnosno “šlageraš”,ali to je ipak bila podgrupa.

Piše: Ratko Bukšić

Način na koji smo mislili da ćemo se boriti protiv establišmenta je bio taj što smo puštali kosu,slušali glasnu muziku,prkosili roditeljima ili nastavnicima i profesorima,a nismo ni znali da su stvari puno,puno kompleksnije.

Jugoslavija je,sve od šezdesetih,imala veoma jaku scenu takozvane “nove muzike” odnosno rokenrola pa je suglasno tome to bivalo sve modernije.

Bihać je bio mali grad u to vrijeme,ali je, gotovo za nepovjerovati, imao tako snažnu underground scenu. Nije postojao nijedan “disco club”(u redu jeste, nakratko, onaj u podrumu Opštinske zgrade ,ali ga ja ne pamtim) niti nešto što bismo danas, možda, nazvali “densingbar”,ali su zato sve moguće osnovne ili srednje škole,mahale i raznorazni podrumi,bukvalno vrile od bendova.

Lokalno,najpopularniji su bili Bakirov i Alenov “BAG“,zatim Mokina i Zlajina “Rok Mašina”,Arminova ”Dolina Gonoreje”,Emirov “Tetrapank”…pa smo svi živjeli za tu i takvu svirku. Gitarijade, Rok-bum događaji su bili skoro pa svakodnevica,a zatim i pravi koncerti nakon izgradnje sale na Lukama.

Sekcije za prodaju gramofonskih ploča i audio kaseta u robnim kućama su bila,doslovno govoreći,najposjećenija prodajna mjesta. Naprosto smo zavoljeli tu muziku te se počeli prepoznavati u njoj.

Sredinom sedamdesetih kad smo se moji prijatelji i ja počeli priklanjati rock muzici nju su uveliko obilježili Indeksi, Bijelo Dugme, Smak, Teška Industrija, a malo kasnije i Riblja Čorba, Buldožer te još mnoge, nama važne, rok grupe. Naravno tome se moraju dodati i strani bendovi poput Stouns-a, Zeppelin-a, Purple-a, AC/Dc-a… da ne nabrajam dalje jer bi lista bila skoro pa beskonačna….Uh, zamalo zaboravih Pink Floyd, čije “Wish you were here”, ”Shine on you crazy diamond” ili neprikosnoveni “The wall” i dan danas držim u mojih “Top 5”!

Svakodnevno smo ulazili u rasprave i kavge sa roditeljima koji su tu muziku smatrali krajnje dekadentnom i degenerativnom,pa naše idole nazivali “čupavcima” ,”padavičarima”, ”šibadžijama”, ali mi se nismo davali tek tako….Vi mladi,koji ovo sada čitate, pitajte slobodno mame i tate…potvrdiće, siguran sam!

Naš grad je tada iznjedrio jednu od najpopularnijih Rock grupa na prostorima one (velike) zemlje. Bile su to,naravno Divlje Jagode. Prava rokačina koja je kasnije prerasla u, oprostite mi ako griješim, jedini, istinski Heavy Metal band.

Priznaću da nikad nisam bio veliki fan Jagoda,ali me je jako ponosnim pravila činjenica,da se sa “Divljacima” nije mogao uporediti niko drugi…a pogotovo što su bili iz neke tamo “selendre” imenovane Bihać….

Ma možete ju nazivati selendrom koliko hoćete,živo mi se jebe,ali istina je odgovarala nečem drugom…

Dobro de…postojao je i “Kerber”,zatim Gibonijev “Osmi putik”,donekle i “Parni Valjak”,ali su Zele, Ante ,Nasko ,a kasnije Alen i društvo bili pravi “metalci”…dok su svi ostali bili bliži Hard Rrock-u.

Potom su došle osamdesete kad se pojavio New Wave odnosno Novi Val i to je bila kruna popularne muzike. Urbana muzika momaka sa asvalta…Idoli, Kazalište, Azra, Film…čak je i Brega,nekrunisani vladar tadašnje rok scene napravio svoj,vjerovatno najbolji album ikad, promjenivši kurs svog “pastirskog roka” u modernu,novotalasnu muziku.

Kao što sam i ranije pisao, promenade odnosno korza su ispadale iz fazona i sve se češće išlo na mjesta koja su predstavljala novi način okupljanja mladih ljudi. Ta su se mjesta nazivala kafe barovim ili kafićima i tamo se slušao samo rok ili eventualno zabavanjaci tipa Čola, Balašević, Kemo, Neda, Oliver i možda “blitvari” tj.dalmatinci sa svojim mediteranskim zvukom.

Tu se negdje pojavio i “Lebi sol” koji je sa svojom “fusion” muzikom spojio etno muziku sa rokom pa je to zvučalo dozlaboga dobro….Vlatko i ekipa su bili istinsko čudo!

Samo se ta muzika slušala, pa ću se, evo odmah sada, opkladiti da ne poznajem nikoga ko će se sjetiti da je u kafićima ikada čuo ijedan, jedini ton narodne muzike. To je, brate mili, bilo “zakonom zabranjeno” pa bi oni koji su htjeli slušati narodnjake morali ići u neku “vukojebinu na kraju svijeta”…ma ne…čak ni tamo…

Moji su starci potkraj sedamdesetih počeli graditi vikendicu u blizini sela Vaganac u Hrvatskoj (hah,jel’ se sjećate koliko je bilo popularno imati “kuću za odmor” u neposrednoj blizini stalnog prebivališta) pa bih sa bratom i prijateljima iz susjednih vikendica odlazio u Ličko Petrovo Selo ili na Vaganac na igranke.

Niti tamo se nisu puštali narodnjaci….Slušali su se Vatreni Poljubac, Dugme ili Čolić….i da,nije se igralo kolo u stilu “opa-iha”,nego se đuskalo uz modernu muziku…vjerujete, tako je bilo…Igranje kola je bilo rezervisano za folklorne sekcije,svadbe ili eventualno ispraćaje u vojsku gdje su starci imali glavnu riječ.

Sjećam se jedne anegdote kad sam dobio moj prvi vokmen (Walkman)….

Na poklon mi ga je donio Kive, najbolji prijatelj iz djetinstva, koji je tada živio u Splitu….Donio je onu modificiranu verziju koja je imala dva izlaza za slušalice.

Vraćali smo se jedne večeri iz Prekounja, konkretno iz “Konja”,imali na ušima slušalice (sjećate se,vi stariji, onih koje su imale metalni “rajf” preko glave) i dernjačili se po gradskom mostu kao ludaci kad je pored nas projurio neki kombi koji je uletio u lokvu na cesti pa nam u širom otvorena usta, ubacio blato, pijesak i prljavštinu sa ulice…..nabrajalli smo mu zatim,u najgnusnijem mogućem obliku, sve bliže i dalje, i ženske i muške, članove porodice, ali nakon toga naprosto nastavili pjevati….”ma sve je lako kad si mlad…”

Gadna greška bila bi ako bih ispustio “Nju primitivs”…sarajevsku “Top listu nadrealista” koja je izrodiila brutal-rock bendove “Zabranjeno pušenje”, ”Elvis dži Kurtović”, ”Bombaj Štampa”, ”Rambo Amadeus”, “Crvena Jabuka” kojima je tekst bio važniji od muzike….gdje je dozlaboga bila izvrgavana ruglu sva seljaština i primitivizam novonastalih elita….

Nisu ljudi koji su živjeli na selu bili seljaci…mislim,možda jesu zbog same činjenice što su živjeli u ruralnoj srediini,no to su bili časni i pošteni zemljoradnici,ali seljačine su bili oni koji će doći kasnije…

Tih istih,ranih osamdesetih je takodjer došlo do velike promjene na političkoj sceni tadašnje,zajedničke nam domovine.

Naime,umro je drug Tito….doživotni predsjednik Jugoslavije pa se samim time i sistem vrijednosti polako,no sigurno počeo mijenjati…

Nekako naglo,za nas neočekivano,su se pojavili “novokomponovani narodnjaci”….OK, u redu…bilo ih je, naravno i ranije, no ni u približno tolikom broju….

Mrzili smo i Brenu i Mitra i Halida (komada dva)…Šemsu,Šabana i Malog Mrava, kako god da se zvao…izvrgavali ruglu i ponižavanju sve one koji su ih makar i potajno slušali…smatrali ih neprijateljima svega urbanog,nazivali ih seljačinama i čobanima, papcima i šupcima….a da za to nije postojao nijedan drugi razlog osim što im je taj “melos” bio bliži…

Nismo shvatali ništa jer smo bili mladi,zeleni i rekao bih glupi i neiskusni…

Dobili smo tada i prve diskaće…Flamingo, Nevada i onaj “za odabrane”. Noćni klub u hotelu Sedra u koji su išli samo motorizovani frajeri i ribe,da ne kažem koke… koji su imali svoja kola i malo dublji džep…

Ono što nažalost nismo vidjeli je bilo to što se stvarala scena “novokomopnovanih političara” koji su bili ono stvarno zlo i bolest…rekao bih danas,rak rana….

Dok smo mi ponižavali svakoga ko je poželio u trenucima opuštanja poslusati i neku “zavijušu”,oni drugi novokomponovani su nam suštinski radili o glavi….

Nismo shvatali da “tko pjeva zlo ne misli”,niti da je ta muzika bila samo mali, benigni tumor u poređenju sa strašnim karcinomom koji će nam, nedugo zatim i dušu i tijelo dovesti u terminalni stadijum raspadanja….Nismo to shvatali,ali “oni” jesu…sistematski radeći na svojoj prokletoj uroti čiji je konačni cilj bio razdvojiti nas na sve moguće načine. Zavaditi nas do te mjere da smo si počeli brojati krvna zrnca, gledati se poprijeko, tražiti različitost, a ne sličnost i srodnost…da bismo u konačnici digli ruku jedni na druge…

Veliki je Miljenko Jergović,čovjek u čijem se pisanju nerijetko prepoznajem,svojevremeno rekao:

“Tada smo se dijeli po to tome ko koju muziku sluša,a ne po nacionalnosti…”.

Za kraj bih,kao rekvijem, ostavio gotovo nestvarno proročanske, riječi Gorana Bregovića:

“Jugoslavijo na noge;

pjevaj nek’ te čuju;

(jer) Ko ne sluša pjesmu,

slušat’ će oluju…”

Nismo poslušali pjesmu…nismo….

***

Pa zato sada živimo zaglavljeni u torovima, ali neka nam je…bolje nismo ni zaslužili.

Zato što smo dozvolili tim novokomponovanima da nam za uzor prodaju neke gologuze, silikonske cajke u “turbofolk” verziji kojoj i sami pripadaju, a nama…nama je opet ostala ilegala i ponovni underground….i sve tako u krug, pa neka bude i “ Highway To Hell”,pravi put u pakao…ako ga ima!

P.S.

Ovaj će tekst,koji je u svojoj izvornoj verziji posvećen mom Bihaću, biti objavljen(u donekle izmjenjenom obliku) na još nekoliko portala i blogova kako bi bio prihvatljiv onima koji sa našim gradom nemaju dodirnih tačaka!

 

(Izvor: ABC.ba)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top