U tom logoru bilo je zatvoreno više od 6.000 civila, a njih 800 je na vrlo okrutan način ubijeno.
Pored rudnika Omarska se nalaze se dvije kuće - ''bijela'' i ''crvena''. Prema svjedočenima preživjelih, u ''bijeloj kući'' zidovi su bili crveni od krvi, logoraši su bili mučeni i ispitivani, žene silovane. Ono što se dešavalo u ''crvenoj kući'' nije poznato, jer iz nje niko živ od logoraša nije izašao.
Mnogi koji su preživjeli Omarsku kažu da su udarce i nekako mogli podnijeti, ali da im je vrisak i jauk mučenih ljudi zauvijek ostao urezan u sjećanje.
Karakterističan način ubijanja logoraša u Omarskoj je, kako su govorile bivše žrtve, bio paljenje živih ljudi u gumama od kamiona, udaranje kundacima, palicama, lancima, ali i izgladnjivanje i žeđ.
Namjera svakog logora je uliti strah žrtvi, zbog čega se i veliki broj njih ne usuđuje svjedočiti o zločinima, a glavni razlog je činjenica da žrtve i danas žive u istoj sredini gdje su bili mučeni i zlostavljani, a da ih niko ne štiti.
Dio logoraša logora Omarska je ubijen na Korićanskim stijenama i na Hrastovoj glavici, velikim stratištima na prostoru zapadne BiH, a desetine logoraša podlegle su od zadobijenih rana tokom svirepih mučenja.
Početkom avgusta 1992. godine poznati američki i britanski novinari Roj Gatmen (Roy Gutman), Peni Maršal (Penny Marshall), Ed Vulijami (Vulliamy) i Ijan Vilijams (Ian Williams) otkrili su prijedorske logore, a mnogi su, zahvaljujući njima, živi napustili ta ukleta mjesta.
