Unuk jednog banjalučkog majstora, inovatora i profesora precizne mehanike, Josipa Lenarda govorio je za Cazin.net o svom dedi – čovjeku koji je više od dvije decenije posvetio održavanju sata na Sahat-kuli u Banjoj Luci.
Njegov deda bio je svestrana ličnost: profesor u nekadašnjoj Metalskoj školi u Banjoj Luci, inovator tehničkih unapređenja, amaterski slikar i jedan od najboljih sajdžija u gradu.
U stanu je imao malu radionicu u kojoj je popravljao satove, a upravo će ta strast kasnije obilježiti njegov život.
“Nakon razornog zemljotresa koji je pogodio Banju Luku u oktobru 1969. godine, deda je otputovao u Njemačku i za društvena sredstva kupio potpuno novi mehanizam, jer stari nije radio još od Drugog svjetskog rata. Ugradio ga je u Sahat-kulu, a zatim narednih 20 godina posvetio održavanju i renoviranju ovog dragocjenog simbola grada.”
Sahat-kula, podignuta 1587. godine u sklopu graditeljskih poduhvata Ferhad-paše Sokolovića, najstarija je sahat-kula u Bosni i Hercegovini. “Sat mora biti tačan u minut”, često je govorio deda, pa bi nerijetko stao ispred same kule, upoređujući kazaljke sa satom na svojoj ruci. Ako on ne bi mogao da navije sat, to su činili njegov sin ili zet – jer je bilo nezamislivo da kulski sat stane.
Unuk priča kako je, inspirisan dedinim radom i predanošću, napisao pjesmu i kratku priču pod nazivom “Moj deda, stara kula i njen sat”, koja je dostupna i na YouTubeu. “Želio sam da kroz tu priču narednim generacijama prenesem pouku o ljudskim vrijednostima i posvećenosti”, kaže on.
Dedin rad bio je prepoznat i u medijima. U Glasu iz aprila 1971. godine novinar Aleksandar Ravlić opisuje trenutak kada je, minut prije ponoći, naš sagovornikov deda otključao kulu i pustio u pogon novi mehanizam. “Kada su se začuli prvi otkucaji i probudili golubovi sa obližnjih krovova, okupljeni građani su zapljeskali – Banjalučanima se nakon 300.000 sati ponovo javila njihova sahat-kula”, pisalo je tada.
U jednom intervjuu iz 1982. godine, ovaj skromni majstor je ispričao:
“Ja sam u neku ruku kum tom satu, jer sam ga poslije zemljotresa kupio, dopremio i ugradio. Stari toranj bio je oštećen, a zvono je zaćutalo još ranije. Novo zvono nabavili smo u Zemunu, umjesto onog koje je uništio topovski udar, a izliveno je bilo u čuvenoj livnici u Padovi. Na današnjem zvonu je upisano da sam ga ja ugradio – da se ne zaboravi.”
Njegova stručnost bila je tražena i van Banje Luke – pozivali su ga u Nevesinje, Travnik i Gradačac. Ipak, najveći trag ostavio je u svom gradu, gdje je sahat-kula decenijama zahvaljujući njemu otkucavala tačno vrijeme, minutu u minutu.
