Izjava izraelskog premijera Benjamina Netanjahua da Evropa više nije posmatrač nego meta Irana mnogo je više od običnog sigurnosnog upozorenja. Iza tih riječi krije se ozbiljna geopolitička poruka, ali i pokušaj da se evropske države snažnije vežu za izraelsku politiku prema Teheranu.
Kada Benjamin Netanjahu poruči evropskim državama da nisu posmatrači nego potencijalne mete Irana, takva izjava ne može se posmatrati samo kao još jedno upozorenje iz Jerusalema. Ona dolazi u vremenu velikih međunarodnih napetosti, kada se granica između regionalnih sukoba i globalne sigurnosti sve više briše.
Tokom susreta s češkim premijerom Andrejem Babišem, Netanjahu je upozorio da iranske rakete, nuklearne ambicije i aktivnosti koje Izrael povezuje s terorizmom ne predstavljaju prijetnju samo njegovoj zemlji nego i evropskom kontinentu.
Poruka je bila jasna: ono što se danas događa na Bliskom istoku sutra može postati evropski sigurnosni problem.
Međutim, iza takvog upozorenja nameće se pitanje koje evropski lideri ne bi smjeli zanemariti. Govori li Netanjahu o stvarnoj i neposrednoj opasnosti za Evropu ili pokušava evropske države uvjeriti da izraelski sukob s Iranom moraju prihvatiti kao vlastiti?
Odgovor nije jednostavan.
Iran nesumnjivo predstavlja ozbiljan sigurnosni izazov. Njegov raketni program, nuklearne aktivnosti i podrška naoružanim grupama na Bliskom istoku već godinama izazivaju zabrinutost međunarodne zajednice. Evropske države imaju razloga pratiti takve aktivnosti, posebno zbog mogućnosti širenja sukoba, cybernapada i destabilizacije međunarodnih energetskih i trgovinskih tokova.
Ali postoji velika razlika između upozorenja na moguću opasnost i tvrdnje da je čitava Evropa već postala neposredna meta.
Za takvu tvrdnju potrebni su konkretni dokazi o namjerama i sposobnostima Teherana, a ne samo političke izjave, bez obzira na to iz koje prijestonice dolaze.
Upravo zbog toga Netanjahuove riječi treba posmatrati i kroz širi politički kontekst.
Izrael već dugo nastoji uvjeriti zapadne saveznike da iranski vojni i nuklearni program nije isključivo izraelski problem. Takva strategija ima svoju logiku. Što više evropskih država prihvati izraelsku procjenu prijetnje, to će Izrael imati snažniju diplomatsku podršku, više prostora za sigurnosnu saradnju i manje međunarodnog pritiska zbog vlastitih vojnih operacija.
Nije nevažno ni to što je upozorenje izrečeno upravo tokom susreta s češkim premijerom.
Češka se godinama ubraja među evropske države koje održavaju bliske odnose s Izraelom. Ta saradnja nije samo politička. Ona uključuje i konkretne vojne projekte, među kojima je nabavka izraelskih protivzračnih sistema SPYDER.
Dok izraelski premijer upozorava da evropskom nebu prijeti opasnost, njegova država istovremeno nudi tehnologiju koja bi to nebo trebala štititi.
To samo po sebi nije sporno. Svaka država ima pravo razvijati odbrambenu saradnju i štititi vlastitu sigurnost. Ipak, jasno pokazuje koliko su danas sigurnosna pitanja povezana s političkim utjecajem i interesima vojne industrije.
Netanjahu je tokom obraćanja posebno pohvalio Češku zbog podrške Izraelu, dok je pojedine druge evropske lidere optužio za slabost i nedostatak odlučnosti u suočavanju s terorizmom.
Takve poruke dodatno otkrivaju političku dimenziju njegovog nastupa.
Jer evropske države ne moraju bezuslovno podržavati izraelsku vladu da bi bile protiv iranskog nuklearnog naoružavanja ili terorističkih aktivnosti. Isto tako, kritika izraelskih vojnih operacija ne znači automatski podršku Iranu, Hamasu ili bilo kojoj drugoj naoružanoj organizaciji.
To su pitanja koja se u ozbiljnoj međunarodnoj politici moraju jasno razdvojiti.
Evropa ima pravo i obavezu osuđivati napade na civile, bez obzira na to ko ih izvodi. Ima pravo zahtijevati poštivanje međunarodnog prava i istovremeno razvijati odbrambene kapacitete protiv stvarnih sigurnosnih prijetnji.
Problem nastaje kada se međunarodni odnosi pokušavaju svesti na jednostavnu podjelu prema kojoj je svako ko ne podržava jednu stranu automatski saveznik druge.
Takva politika ne doprinosi sigurnosti. Naprotiv, ona dodatno produbljuje podjele i otežava diplomatska rješenja.
Netanjahu je tokom susreta govorio i o izraelskim vojnim operacijama protiv Hamasa, Hezbolaha, Huta i iranskih vojnih kapaciteta, tvrdeći da je Izrael promijenio lice Bliskog istoka.
Nema sumnje da su sukobi posljednjih godina ozbiljno promijenili odnose snaga u regiji. Međutim, vojna nadmoć i dugoročna stabilnost nisu isto.
Moguće je oslabiti protivnika, uništiti dio njegove vojne infrastrukture i ostvariti taktičke ciljeve, a da politički uzroci sukoba ostanu neriješeni.
Bliski istok je kroz historiju mnogo puta pokazao da se vojnom silom može dobiti bitka, ali ne nužno i mir.
Zato se danas ne postavlja samo pitanje koliko su oslabljeni iranski saveznici ili kakve su posljedice izraelskih napada. Mnogo je važnije pitanje kakav politički poredak nastaje nakon tih operacija i hoće li on donijeti sigurnost stanovništvu koje već decenijama živi između ratova, sankcija i političkih kriza.
Evropska unija, s druge strane, već je prepoznala određene opasnosti povezane s iranskom politikom. Sankcije, zabrinutost zbog nuklearnog programa i reakcije na iransku vojnu saradnju s Rusijom pokazuju da Evropa nije ravnodušna prema potezima Teherana.
Posebno je zabrinjavajuće pitanje međunarodnog nadzora nad iranskim nuklearnim aktivnostima. Svako slabljenje kontrole povećava neizvjesnost i mogućnost pogrešnih procjena, a upravo takve procjene mogu dovesti do novih vojnih sukoba.
Ipak, odgovor na tu opasnost ne može biti samo novo naoružavanje i stalno podizanje ratne retorike.
Diplomatija, međunarodni nadzor i politički dogovori ostaju neophodni, čak i onda kada se čini da su odnosi među državama gotovo potpuno narušeni.
A šta sve to znači za Bosnu i Hercegovinu i Zapadni Balkan?
Na prvi pogled, sukob Izraela i Irana može izgledati kao udaljeno pitanje koje nema neposredne veze s našim svakodnevnim životom. Međutim, svaka ozbiljnija eskalacija na Bliskom istoku može izazvati rast cijena energenata, poremećaje međunarodne trgovine, dodatne političke napetosti i sigurnosnu neizvjesnost širom Evrope.
Male države poput Bosne i Hercegovine takve posljedice često osjete mnogo snažnije nego što mogu utjecati na njihove uzroke.
Zato bi naš interes morao biti jasan: stabilnost, poštivanje međunarodnog prava, zaštita civilnog stanovništva i sprečavanje širenja sukoba.
Bosna i Hercegovina ne treba svoje vanjskopolitičke stavove graditi na bezuslovnoj podršci bilo kojoj strani, nego na principima koji moraju vrijediti jednako za sve.
Netanjahuova poruka Evropi zbog toga zaslužuje ozbiljnu pažnju, ali ne i nekritičko prihvatanje.
Iran može predstavljati sigurnosnu prijetnju. Izrael ima pravo brinuti o vlastitoj sigurnosti. Evropske države imaju pravo jačati odbranu i štititi svoje građane.
Ali nijedna od tih činjenica ne znači da evropski kontinent mora automatski prihvatiti političke i vojne ciljeve izraelske vlade.
Evropa mora sama procjenjivati opasnosti, donositi odluke i određivati granice vlastitog angažmana.
U suprotnom, postoji opasnost da se iz regionalnog sukoba, koji već proizvodi ogromne ljudske i političke posljedice, razvije mnogo šira konfrontacija.
Na kraju, Netanjahuovo upozorenje otvara pitanje koje je možda važnije od same izjave o iranskim raketama.
Da li Evropa danas ima dovoljno političke snage da sama odlučuje o svojoj sigurnosti ili će dopustiti da je tuđi ratovi, interesi i strahovi postepeno uvuku u sukobe čije posljedice neće moći kontrolisati?
Jer najveća opasnost za Evropu nije samo mogućnost da jednog dana postane meta.
Mnogo veća opasnost nastaje onda kada prestane samostalno odlučivati o tome šta je zaista ugrožava, ko su joj saveznici i kojim putem želi sačuvati mir.
Foto: Ilustracija/Cazin.net