Nezavisni delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Zlatko Miletić, objavio je na svom Facebook profilu duboko emotivno svjedočanstvo iz ratnog Sarajeva, prisjećajući se herojske uloge doktora Ismeta Gavrankapetanovića, tada mladog ljekara na Ortopedskoj klinici UKC Sarajevo.
Povod za ovu objavu bio je izbor novog direktora UKC Sarajevo, a Miletić ističe da mu nije namjera da se miješa u odluke Upravnog odbora, Ministarstva ili da dovodi u pitanje kredibilitet novoimenovanog direktora. Ipak, kako kaže – “da ista priča ne bi ostala neispričana” – osjetio je potrebu da javnosti prenese ono čemu je lično svjedočio tokom najtežih dana rata.
Svjedočanstvo Zlatka Miletića prenosimo u cijelosti:
“Da se NE ZABORAVI...
Ismet dr. Gavrankapetanović
Ponukan izborom novog direktora UKC Sarajevo, bez ikakve pretenzije da se miješam u odlučivanje UO, Ministarstva ili bilo kog drugog tijela ili kredibilitet novoizabranog direktora, sjetim se jednog ratnog sarajevskog dana... A da ista priča ne bi ostala neispričana, želim da Vam barem dijelom predočim borbu, rad – nazovite to kako god želite – dr. Ismeta G., tada mladog doktora na ortopediji.
Naime, 12.06.1992. godine, u jednom danu mi pogine 6 policajaca, a na desetine ih bude teško ranjeno. Jedan od njih zadobio je tešku povredu obje noge (jedna mu je bukvalno visila na koži). Toliko je to bilo traumatično da su ga policajci spriječili da sam sebi nešto učini. Dana 13.06.1992. godine, sa članovima porodice ujutro odlazim da ga vidim...
Ulazimo na ortopediju UKC-a – ranjenici po hodnicima, užurbani doktori i sestre krvavih mantila, lete iz sobe u sobu. Zamolim jednu sestru da nas odvede do ranjenog policajca i da dođe neko od doktora da nas informiše o stanju – i inače, da li možemo šta pomoći.
Ulazimo u sobu – mislim da je bila na 2. spratu. Šest ranjenika u šest kreveta. Prozori okrenuti prema agresoru – nema stakala, vise plastične folije UNHCR-a. Direktno se vide položaji agresora na Nahorevu i Poljinama.
Razgovaram sa svojim policajcem – još je u očaju, praznog pogleda, gotovo bez nade. Tješimo ga. Jedna noga mu je amputirana do koljena. Druga čitava – bore se da ostane. Ostali ranjenici su u nekom polusvjesnom stanju. Jedan pita za hranu, vodu... Sem momka na sredini sobe – gleda u plafon i šuti.
Ulazi u sobu dr. Ismet Gavrankapetanović. Upoznajemo se, razmjenjujemo informacije i potrebe bolnice. Možda je to trajalo dvije minute. Kad – vrisak! Iz očaja, momak koji je gledao u plafon viče:
„Doktore! Doktore!“ – jer ga vidi – pa opet jauk:
„Doktore, bole me nožni prsti! Doktore... Jel me čuješ...“
Ja gledam u njegove noge – nema nijedne. Visoka amputacija. Ti batrljci umotani u sivu humanitarnu deku. Gledam njegovo tijelo, pa u dr. Ismeta... Suze mi same idu. Ne mogu da gledam. On opet – sad tihim, sad glasnijim glasom:
„Pomozi mi, molim te... znaš kako me noge bole...“
Srce da pukne. Prilazi sestra s doktorom, daju mu morfij. Dok to rade, doktor mi očima pokazuje da ništa ne govorim i da izađem. On izađe sa mnom i objasni mi taj medicinski fenomen – osjećaj amputiranih udova da i dalje „postoje“.
Još i danas mi odzvanja Hendina ratna pjesma:
„Sa prozora moje sobe gledam svjetla svoga grada...“
Sjetim se tih momaka – neki od njih su tu proveli tri godine.
Poenta:
Zamislite koliko i kakvo srce morate imati da budete dr. Ismet Gavrankapetanović ili bilo koji doktor, sestra, medicinski tehničar u ratu... Da amputirate tim mladićima ruke, noge. Da slušate njihove jauke, očaj. Da nemate gotovo ništa – ni hrane, ni vode, ni lijekova, ni posteljine, ni zavoja. Da se borite da očuvate ono što je ostalo. Da ugrađujete fiksatore, improvizujete, da ih psihički dižete...
I tako mogu u nedogled... Ali dan poslije – bilo je saboraca iz raznih jedinica koji su, kada su čuli ovu priču, priskočili u pomoć UKC-u koliko su mogli...
Tako da je mene taj čovjek, za tih 10 minuta, kupio za cijeli život.
I ova je priča posvećena njemu – ali i svim medicinskim radnicima koji su nesebično, nadljudskim naporima, davali sebe da spase naše borce i građane.
Hvala Vam.”
