Mnoge osnovne škole u Banjaluci imaju produžene boravke samo za djecu iz prvih razreda, u nekim drugim produženi boravak organizovan je maksimalno do trećeg razreda, što predstavlja problem roditeljima koji nemaju „baka servis“ na raspolaganju da bi preuzeli brigu od odlasku i dolasku djece iz škole dok su oni na poslu. Roditelji se u današnje vrijeme plaše da ostave djecu same prije i poslije škole. Produženi boravci koji su organizovani u okviru škola su prepuni djece, pa učiteljice koje ih čuvaju često ne mogu da im se u potpunosti posvete, a privatni produženi boravci mnogim roditeljima finansijski nisu dostupni.
Neki od komentara roditelja koji se na razne načine snalaze kada je ostavljanje djece u pitanju:
„Ostavljam dijete samo kad moram jer su grupe velike, a učionica gdje borave mala. Imaju 3 učiteljice u produženom koje rade sa njima, ali džaba kad nije uslovno. Bilo bi super da ima više produženih boravaka, ali da nisu tako skupi, ili da opština na primjer sunbvencionira bar dio. Ovaj produženi u školi je besplatan, plaća se samo hrana, ali ne uslovljavaju tako da djeca mogu da ponesu od kuće užinu. Produženi i klasična nastava su sinhronizovani, tako da tu nema brige, djeca su na sigurnom i urade zadaću a kada je lijepo vrijeme izvode ih vani“.
„Nemam školarca, ali djeca od moje sestre ostaju sami kući od ove godine, dječak je peti razred, a djevojčica reći. Prošle godine su išli u produženi boravak“.
„Moji djecači ostaju sami vrlo često, stariji ima 7 godina, mlađi ima 4,5. Ostavim im sve što je potrebno da ručaju, užinu, znaju da uzmu i sami sta im se jede. Najduže su bili sami 6 sati“.
„Od sedme godine sami ostaju, idu i u školu sami. Kćerka je putovala autobusom 2,5 km do škole. Pobornik sam ranog osamostaljivanja djece radi njihovog dobra, a bome i da sebi olakšam svakodnevicu“.
„M (8,5) ostaje sama po nekolilo sati (1-5) povremeno, ne svakodnevno od svoje 6 godine. Ide sama u školu od drugog razreda, ide u prodavnicu, sad je krenula sama i na izviđače. Zna si napraviti jaje, sendvič ili voćnu salatu“.
Bojana Delibašić Bjelić, socijalna radnica iz Banjaluke koja ima više od petnaest godina iskustva u radu sa djecom i mladima kroz različite preventivne, psiho-socijalne, istraživačke i volonterske aktivnosti i projekte koja je i majka djevojčice iz nižih razreda osnovne škole kaže da su u prvom i drugom razredu koristili usluge produženog boravka koji je bio organizovan od škole, tako da je vrijeme prije i poslije škole provodila tamo.
„U međuvremenu sam je pripremala da ostaje sama kući i da se zna snaći – vezano za jelo, održavanje higijene i sl. Trenutno nemam posao koji zahtjeva 8 i više sati izbivanja iz kuće, pa djevojčica ne ostaje redovno sama po više sati. Organizovali smo se da to zaista bude povremeno“, kaže za BUKU Bojana.
Kada je riječ o uslovima u produženim boravcima u školi Bojana kaže da smo daleko od stvarne uslovnosti za višesatni boravak djeteta.
„Zahvaljujući predivnim učiteljicama koje su radile s njom u produženom boravku, većini nedostataka se moglo ’progledati kroz prste’. U jednoj učionici znalo je biti cca 50 djece, znalo je tu biti zagušljivo da kada se uđe u prostor je teško disati, znala je biti takva gužva i graja, galama da ja ne znam kako su uopšte završavali zadaću, ali su čim završe zadaću ili neki obavezni radni dio, išli bi napolje i organizovali aktivnosti na otvorenom, učiteljica ih je zaista izvodila van čim to vremenske prilike dozvoljavaju. Zimi smo nosili skafandere u Produženi kako bi i tada mogli izaći napolje. Ako bi neko bio umoran i želio bi se malo odmoriti imali su strunjačice za to, samo je trebalo naći slobodnog prostora da je spusti na pod hahahah. Dosta su radili kreativnih stvarčica sa papirom i drugim materijalima i to zaista, koliko sam mogla shvatiti, zavisi od učiteljica/a koji vode taj produženi boravak kako će im organizovati vrijeme u produženo boravku“, ističe Bojana.
Bojanu smo pitali šta sa stručne strane misli kada je dijete spremno da ostane samo kod kuće.
„Stručna literatura pominje različit uzrast djeteta kada bi moglo biti spremno ostajati samo kod kuće, a to je negdje između sedme i desete godine kada djete razvojno ima kapacitet, da razumije određene odnose i situacije, ali i da preduzme akcije. Naravno preduslov da dijete ostane samo kod kuće je da dijete osposobite za to te da to učinite postepeno. Svako dijete je drugačije i na roditelju je da procijeni da li je njegovo dijete spremno za taj poduhvat.“, ističe Bojana.
Mnogi roditelji su u dilemi oko puštanja djece same u školi i pitaju se koliko je u današnje vrijeme sigurno pustiti dijete od šest-sedam godina da ide samo do škole, do kuće.
Bojana kaže da odluka o tome zavisi od udaljenosti škole od kuće, kakva je infrastruktura mjesta/naselja stanovanja, koliko i kakvih saobraćajnica dijte treba da pređe, kakva je struktura stanovništva (prilike i događanja unutar naselja) i naravno djetetove, ali i roditeljove spremnosti na to.
„Mi imamo tu sreću da nam je škola na pet minuta od kuće, ma ni toliko, te samo jedan pješački prelaz obezbjeđen ležećim policajcima. Takođe tu je u blizini i živi policajac. Kao što rekoh i ovaj poduhvat zavisi od toga kako se dijete osjeća, koliko je osposobljeno da se samostalno brine o sebi i koliko je svjesno potencijalnih opasnosti. Moja djevojčica je sa šest i po godina izrazila želju da ide sama u školu. U početku sam ja imala različite strahove hoće li moći, hoće li znati? I onda sam odlučila da moji strahovi ne smiju biti kamen spoiticanja u osamostaljivanju i odrastanju mog djeteta. Razgovarale smo o mogućim opasnim situacijama koje je mogu snaći na cesti, na putu do škole i šta može da učini ako je nešto od toga zadesi. U početku sam je pratila do pješačkog jer je školsko dvorište odmah preko puta, pa onda do pola puta, pa je krenula sama od zgrade, pa iz stana. Do momenta kada je išla u potpunosti sama prošlo je nekoliko mjeseci. Jesam je par puta pratila da vidim kako se ponaša preko ceste. Kada sam se uvjerila da sve obavlja kako treba ona je krenula sama u potpunosti“, pojašnjava naša sagovornica i dodaje da je njena kćerka od drugog razreda, odnosno, drugog polugodišta drugog razreda ona išla sama i vraća se iz škole.
Iz Ministarstva prosvjeta i kulture RS kažu nam da se prošireni program tj. jutarnje čuvanje i produženi boravak za djecu mlađeg uzrasta organizuje se u osnovnim školama.
„Prošireni program je sigurno od velike pomoći zaposlenim roditeljima jer djeca borave u školi prije i poslije nastave. Organizuje se za učenike prvog razreda, odnosno prve trijade, zavisno od uslova škole i zainteresovanosti roditelja. Učenici se pod rukovodstvom voditelja produženog boravka sistemski i planski pripremaju za nastavu i organizovano provode svoje slobodno vrijeme. U školskoj 2019/2020. godini prošireni program je organizovan u 103 osnovne škole, a njime je obuhvaćeno oko 7.470 učenika“, rekli su za BUKU iz Ministarstva.
Ministarstvo od školske 2009/2010. godine podržava škole koje, u okviru svojih mogućnosti, organizuju produženi boravak i jutarnje čuvanje.
„Učenicima u produženom boravku može biti obezbijeđen obrok, što zavisi od zainteresovanosti roditelja. Roditelji imaju mogućnost izbora ugovora sa ishranom ili bez ishrane. Svake godine se povećava broj škola koje organizuju prošireni program, te je i sve veći broj učenika koji je uključen u ovaj vid organizovanog rada sa njima u školi“, dodaju.
Neki preduslovi za ostanak djeteta samog kod kuće su:
- Razumije li dijete opasnosti do kojih može doći i zna li kako se ponašati u hitnim situacijama – sa djetetom utvrdite jasna pravila vezano za ponašanje dok je samo u kući, podučite ga kako da reaguje u nekim potencijalno opasnim situacijama, naučite ga važne brojeve – policija, vatrogasci, hitna. Učite ga samostalnosti i odgovornosti za sebe i druge oko sebe. Bilo bi sjajno da u komšiluku imate nekoga ko može dijete obići i kome se dijete može obratiti dok niste tu.
- Može li se dijete pridržavati postavljenih pravila i obavljati svakodnevne zadatke bez podsjećanja. Obratite pažnju da dijete ne zatrpate gomilom strogih/krutih pravila koja je teško ispoštovati generalno, a posebno kada su sami. Obratite pažnju na sigurnosna pravila kako postupati u slučaju nužde/hitnosti, šta uraditi ako nešto razbije ili prospe, kako i da li koristiti oštre predmete u kući, kako da si pripremaju obrok, penjanje po namještaju i sl. Razgovarajte sa djetetom i o korištenju interneta i mobitela, dolascima prijatelja i sl. Dok je dijete samo, ne očekujte da napiše zadaću ili uči. Neka djeca to možda i naprave, ali većini je u tom uzrastu (7 – 10 god.) pažnja vrlo kratka i teško im je ustrajati u školskim aktivnostima dok su sami.
-- Osjeća li se dijete dovoljno sigurno da ostane samo kod kuće - Mnoga djeca osjećaju strah i usamljenost, snažnu tjeskobu, kada ih roditelji ostave same kod kuće. Važno napredovati postupno i u početku ostaviti dijete na kraće vrijeme, pola sata- sat. Ako dijete kaže da mu je to bilo u redu, sljedeći se put vrijeme može povećati, sve dok se i roditelji i dijete osjećaju ugodno. Ako se dijete jako boji i previše osluškuje oko sebe, razmišlja o tome što bi se moglo dogoditi, mogle bi se javiti neke posljedice u emocionalnom razvoju djeteta kao što su nesigurnosti, anksioznosti, pa čak i agresivnost. Ako dijete često izražava da je nesretno zbog toga ili moli roditelje da ga ne ostavljaju samog, tada vjerojatno nije spremno na to da bude samo kod kuće. Kod takvih prilika bilo bi bolje potražiti neko drugo rješenje.
