13 May

Dječak Imran: Porcija graha umjesto rođendanske torte

Čitavo naselje u Tarčinu pored Sarajeva, a koje čine 33 porodice sa 138 članova, hrani se u javnoj kuhinji.

Bosna i Hercegovina je, uprkos optimističnim izjavama političara, jedna od najsiromašnijih zemalja jugoistočne Evrope. Biroi za zapošljavanje su prepuni, a veliki dio "sretnih da rade" zarađuju minimalac, pa čak i manje od toga, kad svojim poslodavcima "vrate" dio novca.

Mnogi su zbog toga prisiljeni hraniti se u narodnim kuhinjama, a turobni pokazatelj svakodnevnice je naselje u Tarčinu u kojem čak 33 domaćinstva sa 138 članova živi od hrane iz javnog kazana.

Demobilizirani borci, prognani i raseljeni, otpušteni, samohrane majke, Bošnjaci, Hrvati, Romi, Albanci izbjegli s Kosova, djeca… dolaze u šupu koja služi kao improvizirani punkt Narodne kuhinje Stari grad kako bi dobili kutlaču toplog obroka i pola kruha, bez kojih, kažu, ne bi mogli preživjeti.

Jedan od njih je i dječak Imran, koji je umjesto torte na svoj peti rođendan morao stati u red za porciju graha.

"Otac mu je godinama na birou, ne može naći posao. Pokušava se snaći, ko i mi svi, ali je teško. Zato je Imran došao po hranu za cijelu porodicu", kazuje Pašana Husanović, dok slavljeniku u šerpu sipa hranu poslanu sa druge strane kantona.

 

Djeca u redu

Imran nije jedino dijete u redu. Sa šerpama i kanticama u rukama, druga djeca govore o svojim godinama. "Osam". "Deset"…

Veći broj korisnika narodne kuhinje su stanovnici zgrade napravljene za socijalne slučajeve, nazvane Katalonija, po organizaciji iz Barcelone koja je finansirala izgradnju. Husanović govori da se u javnoj kuhinji hrani 13 porodica iz 'Katalonije'. "To je skoro 70 ljudi i djece", kazala je ona.

Zahida Pandžić dolazi po obrok za svojih petero članova porodice. Razvedena je i ne može naći posao. Da nema kuhinje, ona i njena djeca ne bi, kaže, mogli preživjeti. Iako ne živi u 'Kataloniji' već u obližnjoj kući, kaže da je sretna što je punkt tu otvoren. Prije je morala svakodnevno ići u kuhinju Crvenog križa na Ilidžu. Kako novca nema, morala se "švercati" u vozilima javnog prevoza.

 "Stomak te ne pita, moraš se snalaziti. Pogotovo kad ti djeca traže da jedu", govori ova majka djece starosti od 15 do 19 godina.

"Težak je ovo život, život te gazi", dodaje 56-godišnja Behrija Tucaković dok u redu stoji sa Rankom Kovačević. Rodom iz Čapljine, Tucaković se nakon razvoda "morala snalazit, dok srećom nije dobila stan u 'Kataloniji'". Troje djece su joj uspjeli naći posao, kaže, da mogu sebe prehranjivati. Na kuhinji su danas "samo" ona i njena bolesna kćerka, dodaje. Dok uzima hranu, govori da iako živi u teškoj situaciji, ne može biti nezahvalna: "Bar imam ovu hranu. Bez nje ne bi mogla preživjeti."

Juko Ševkija, demobilizirani borac Armije BiH, na birou za zapošljavanje je od 1996. godine. Njegova šesteročlana porodica, koja živi u Kataloniji, također ovisi o hrani iz javne kuhinje.

 

Nezaposleni borci

"Teško je ovo. Teško je bilo doći u početku, hraniti se od tuđe milostinje. Teško je i sad, ali nemam izbora. Imam 54 godine, neće niko da me zaposli. Kažu da sam star", kaže nekadašnji borac. Osim što se mora boriti sa stidom svaki put kad dođe po hranu, mora se, kaže, "boriti i sa problemima u kući".

"Možeš misliti kako je kad ne možeš zaraditi da prehraniš porodicu. Normalno je da imaš problema sa ženom, da se nekad posvađate. A novca nema. "Dobijemo mjesečno 33 marke (17 eura) pomoći za djecu i to je to". Srećom, kaže, kao socijalni slučajevi njegova djeca dobiju užinu u školi. "Bar znam da tamo nisu gladni".

I dok Juko rezignirano govori o svojoj situaciji, korisnik javne kuhinje i demobilizirani borac Armije BiH Jakub Novalić ljutito upada u riječ: "Kad smo državi trebali, kad smo trebali pušku u ruku uzeti, odmah su došli po nas. Sad kad nama treba pomoć, nikom ne trebamo".

Novalić je u Sarajevo došao nakon što mu je u ratu zapaljena kuća u Konjicu. Nakon rata je radio razne poslove, ali kao i mnogi, ovaj 54-godišnjak je ostao bez posla. "Imam 54 godine i 33 godine staža. I ništa više. Pokušavam naći posao, niko neće da me zaposli. A nas je četvoro na ovoj kuhinji".

Ono u čemu su veterani složni jeste da bi situacija sigurno bila bolja kad bi političari morali živjeti kao oni.

 

Slične priče

"Volio bih se zamijeniti s Bakirom Izetbegovićem (članom Predsjedništva BiH), samo dva dana. Da mi ga je vidjeti kako stoji ovdje u redu, da čeka hranu. Mislim da bi mi bilo lakše", kaže Juko Ševkija.

Pašana Husanović govori da svi imaju sličnu priču, i stanovnici 'Katalonije' i oni koji dolaze po hranu iz obližnjih kuća. I ona je, kaže, u ratu bila pripadnica Armije BiH.

"Narod se pokušava snaći kako zna i umije. Idu sa mnom u branje gljiva, obrađuje se zemlja, cijepaju se drva. Pokušava se doći do dinara na bilo koji način. Ljeti i nekako. Zimi je teško", kaže.

Ono što stanovnicima 'Katalonije', ali i korisnicima koji po hranu dolaze iz obližnjih kuća, daje nadu za bolje sutra jesu priče drugih stanovnika zgrade.

"Ima ih koji su uspjeli naći posao, koji rade, zarađuju. Neki su čak i auta uspjeli kupit. Valjda ćemo i mi nekad imati malo sreće", kaže Juko.

 

 

(Izvor: Al Jazeera)

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top