U životu jedne medicinske sestre u epidemiji promijenilo se, kaže, mnogo toga, jer je velika mogućnost zaraze. – Svoju djecu nisam zagrlila već mjesec dana, to mi jako teško pada. Nema emocija, samo iz daljine, kaže Trogrlić. – Skrivam suze od svojih kod kuće, plačem kada sam sama, nastavlja. Marica Trogrlić već je trideset godina medicinska sestra. – Svi se bojimo, doza straha je uvijek prisutna, kaže. Na posao dolazi ujutro već prije sedam, prvo obavlja predaju službe od kolegica koje su radile noćnu smjenu s bolesnicima.
Bolesnici na njenom Odjelu borave uz stalno prisustvo medicinske sestre u bolesničkoj sobi. – S obzirom na to da sam glavna sestra, moram biti dostupna 24 sata, tako da sam podrška svojim kolegicama, kao i one meni. Isto tako i ljekarima. Jako smo dobar tim i sestara i ljekara. Tako da se međusobno možemo čuti u bilo koje vrijeme, dana ili noći, ako nekome treba podrška, kaže. – Situacija je jako zbližila medicinske sestre i liječnike, svi se međusobno razumijemo, prepričavamo naše osjećaje, kako nam je kod kuće, kako je s bolesnicima, jer ovo je jedna nova situacija za koju se niko nije pripremio, dodaje.
Nikad, kaže, nije požalila što je izabrala ovaj poziv, jer je posao medicinske sestre plemenit. – Sada u ovoj situaciji nije mi palo na pamet da napustim svoje kolegice i da odem negdje drugo, zaključuje.
