Emotivna priča o dječaku iz Bihaća- Većinu naših srca odavno zarobio je led...

Foto

Šta smo mi u ovoj priči?  Da li smo svjesni da je većinu srca stanovnika naše zemlje odavno zarobio led? 

Alma Ćirkić iz Prijedora, urednica je bloga Črčkarije i autor istoimene knjige koja se mnogim na prvi dodir “uvukla” pod kožu. Njeni tekstovi, puni emocije i nostalgije zaista privlače pažnju mnogih. 

Početkom jeseni podijelila je jednu emotivnu priču iz Bihaća, koja nas kao i mnoge njene priče, potiče na razmišljanje o životu, te o tome u šta smo se kao čovječanstvo pretvorili. 

"U ulicu ZAVNOBIH-a u Bihaću se polako uvlači jesen. Šušti lišće pod đonovima. Vjetar svira pjesmu koju ja mnogo volim. Jesen mi je omiljeno godišnje doba. Za svaku kažem da je mnogo ljepša od prethodne. 

Migranata kao u priči. Ne znam koja je stvarna istina o njihovom boravku u mojoj zemlji. Ne želim da nagađam. Znam da sam za grupom njih danas pješačila skoro stotinjak metara. U rukama su nosili papirne vrećice od peciva iz obližnje pekare dok nisu naišli na kantu da ga odlože. Kupili me time. Znam da nisu svi isti i da se ložim na sitnice, ali takva sam. 

U ulici ZAVNOBIH-a u Bihaću ima jedan kontejner. Jutros oko osam sati pored njega mladić. Naše dijete. Nekih petnaestak ljeta star. Navukao kačket i kragnu od duksa. Kopa po kontejneru. Pokušavam da ne budem nepristojna ali oči same lete. Ruksak na leđima. Da li ide u školu? Vadi vrećicu iz kontejnera. U njoj četvrt kruha. Brzo ga spakuje u torbu. Uhvatim pogled. Sijaju mu oči. Čista sreća. Okrenem glavu. Sramota me. Usporim. On ubrzava korak i prolazi ispred mene. Skida kačket. Stavlja ga u ruksak. Popravlja kragnu od duksa. Lijepo neko dijete. Čisto. Uredno. Petnaestogodišnjak, spomenuh li vam to? 

U ulicu ZAVNOBIH-a u Bihaću se lagano uvlači jesen. U mom srcu od jutros zima. Stud. Led.
Moja jesen više nije suho lišće. Nije ni zvuk vjetra u krošnji breze ispod koje trenutno sjedim. I boja Une mi je danas totalno nebitna. Jesen mi je sakrivanje vrećice sa četvrt kruha izvađene iz kontejnera u dječiji ruksak. 

A šta smo mi u cijeloj priči? Beskorisno suho lišće. Ono koje treba sakupiti na jednu gomilu i zapaliti. Ne bacati u kontejner. Zatrpaćemo bačenu četvrt kruha nekome kome smo dužni obezbjediti bolju budućnost. 

Cijeli dan me prati sjaj u oku tog dječaka. Cijeli dan. Pitam se... 

Da li smo svjesni da je, iako kalendarski jesen tek dolazi u ulicu ZAVNOBIH-a u Bihaću, većinu srca stanovnika naše zemlje odavno zarobio led?" 

- Alma Ćirkić, Črčkarije

Izvor: