Fra Petar Matanović je, inače, i u najtežim danima za BiH nadasve humanim djelima pokazao kolika je važnost pomirenja i zajedničkog života. Osim što je tokom agresije na našu domovinu pomagao dopremu hrane putem “Caritasa” u Tuzlu, a koja je dijeljena svima, bez obzira na vjeru i naciju, među ostalima, poznat je i slučaj da je ovaj ugledni bh. fratar u ratu spasio život Huseinu ef. Kavazoviću, tadašnjem tuzlanskom muftiji, a današnjem reisu-l-ulemi Islamske zajednice u BiH.
Intimna priča
- I efendija Kavazović i ja smo dugo šutjeli o tome. Onda je to netko iskopao. Najdragocjenije stvari su skrivene. Ne bih o tome govorio. Bojim se fraza i floskula kojima vrve priče takvoga tipa. Kao, bila je to moja dužnost, ne mislim da sam uradio nešto posebno i slično. Nisam lažno skroman pa ću reći: To nije bila samo moja dužnost i mislim da sam uradio nešto posebno! Čovjek sam – ljudi smo! Franjevac sam!
Po toj sam osnovi djelovao. “Sve što je ljudsko, nije mi strano!” Volim ljude i ljubav prema njima je smisao moga života. To je duga i vrlo intimna priča. Moj put tamo i natrag. Moji strahovi, nedoumice, susreti s ljudima koji drugačije gledaju na život, ljudima sa psihologijom rata i netrpeljivosti. Kako se to kaže, indoktriniranima. A onda i s običnim čovjekom, s druge strane, umornim od mržnje i nesigurnim među svojima, kojega sam slučajno susreo u krugu zeničke vojarne Armije RBiH i dok sam čekao podvoz. Susret i razgovor s ovim nepoznatim vojnikom, oh, to je čudesna priča!
Koliko je važno da vjerske vođe budu dobri ljudi i narod usmjeravaju na pravi put?
- Važno je da su svi ljudi okrenuti prema dobru, ne samo vjerske vođe. Ali, to nije moguće. Treba računati s drugačijim ljudima, onima s drugačijim vrijednostima. Vjerske su vođe odgovorni ljudi, jer kao što rekoste, usmjeravaju narod, a nisam siguran da su uvijek i svi svjesni svoje odgovornosti. Ja imam sreću da sam, u većini, dobro upoznao dobre ljude iz islamske, ali i iz pravoslavne zajednice u Tuzli.
Sa ponosom ističem dobro poznanstvo, da ne kažem i prijateljstvo, sa rahmetli reisom ef. Mujićem, duboko prijateljstvo s glavnim tuzlanskim imamom, ef. Lugavićem, sa pravoslavnim sveštenikom, pokojnim arhijerejom Nikolajem Markovićem, sa pokojnim pravoslavnim, tuzlanskim parohom Nikom Tošićem i drugima. Naravno, i s ondašnjim mladim muftijom, sada časnim reisom ef. Kavazovićem.
Zašto danas jedni drugima ne možemo da pružimo tako ruku?
- Volim Tina Ujevića i “Pobratimstvo lica u svemiru”! Vjerujem da poziv na pružanje ruke koju ćemo jedan drugome “štujući ljubnuti”, nije izgovoren uprazno. Možemo, možemo jedan drugome pružiti ruku, samo nam to ne dojavljuju naši glasnogovornici.
Slika zbilje
Božić je vrijeme ljubavi i mira. Šta poručujete katoličkim vjernicima u ovim danima blagdana, a kakvu poruku imate za druge narode u BiH?
- Ljubav je temeljna božanska poruka. Ljubav prema Bogu i čovjeku. O tome su napisana najveća i najljepša religijska i književna djela, skladana najljepša glazba, naslikane najvrednije slike… Što bih poručio drugim ljudima, pa onima koji nisu kršćani, upravo ovo što sam u prethodnoj rečenici rekao: Pokušajmo ovu svetkovinu ne samo slaviti nego je iskoristimo kao duboku poruku o Bogu i čovjeku!
Prema Vašem mišljenju, kakav je danas položaj Hrvata u BiH?
- Položaj Hrvata u BiH isti je kao i svih drugih ljudi u našoj zemlji. Gdje su u većini, sila su, gdje su malobrojni, nije im baš lako. To je slika naše zbilje! Iako bi bilo dobro da se u ove dane ne upuštam u političku problematiku, koja nas sve pomalo sluđuje, moram reći da nisam zadovoljan javnim mnijenjem što ga tako spretno stvaraju neki političari iz svih naroda, a posebice iz hrvatskog i srpskog naroda.
Zaklinju se da su za Evropsku uniju, a vlastitu državu sve više uništavaju nekakvom brigom za “svoj narod, u svojoj vjeri i zemlji”. Imali smo mi bivšu državu i domovinu, koja je po Ustavu iz 1974. godine već bila na tragu južnoslavenske unije, a na pragu Evropske unije! Retrogradni politički establišment i kleronacionalističke snage sve su učinile da taj projekt ne uspije. Treba se samo prisjetiti pokušaja časnog predsjednika jugoslavenske vlade Ante Markovića. Da smo ga slijedili, gdje bi nam danas bio kraj!?
Nedovršeni smo
Gušimo se u korupciji i kriminalu. Koji je lijek za ovu bolest, koja nas sve izjeda?
- Nisu novi termini korupcija i kriminal. U našem jeziku to su usvojenice i mi to zovemo mito i lopovluk. Bilo je toga uvijek i nismo baš originalni. U povijesti smo rijetko o sebi odlučivali i navikli smo slušati one na vrhu, strane ili domaće. Onda smo ih podmićivali, ulagivali se, ali ih i potkradali. Znate onu: Što je državno, to je svačije, što je svačije, nije ničije! Nemamo izgrađen odnos prema državi, svojini, nedovršeni smo i, što bi rekli sociolozi, nehistorijski narodi.
Problem nam je i bijela kuga, odlasci iz zemlje, teško ekonomsko stanje... Šta je nužno mijenjati da bi ljudi mogli živjeti od svog rada?
- Eto tog teško rješivog pitanja. Mogao bih vam odgovoriti: Molimo se Bogu! Možda to netko od mene i očekuje! Ali, ja znam da nam je dana slobodna volja i da je ova, čisto naša, ljudska problematika, prepuštena nama samima! Panta rhei! I mi tečemo. Ali, da bismo došli do izvora, treba plivati uzvodno, što nije lako! Nema kruha bez motike. Uzdaj se u se i u svoje kljuse, to su stare poruke, a kako smo sve slabije obrazovani, takve sadržaje više ne učimo!
Koliko su vođe koje vode ovaj narod i državu, krive za ovakvo stanje?
- Krivi su! Ali, ne samo oni. Vele da narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. Vođe su naši ljudi, naša braća, sinovi, susjedi, to smo mi. Dokle god u nama ne prevlada osjećaj državne pripadnosti i odgovornosti za državu (koja je prisutna u našim međusobnim odnosima u običnom životu), nad onom rigidnonacionalnom, dotle će i ovi naši vladari koristiti tu lažnu brigu za nas kako bi se održali na vlasti. Što ih briga! Ovdje se upravo dobro može prepoznati ona makijavelistička, da ne kažem imperijalistička taktika: Divide et impera (Zavadi pa vladaj)!
Svi smo žrtve koje se vrte u vrzinu kolu
- Eh, kad bih u džepu imao odgovor na pitanje šta mijenjati! Sad je tako kako je. Kažu da su ljudi sami to sebi odabrali. Rekoh u početku da poznajem ljude i ne bih rekao da je tome tako. Nitko nije odabrao ovo stanje, ono je nametnuto i svi smo žrtve koje se vrte u vrzinu kolu. Pompeji su za noć nestali, propala je kultura stare Grčke i Rima i mnoge kulture s istoka, a mi... ne odlučujemo o svojoj sudbini! Ipak bih preporučio svima onima koji su u situaciji, da nešto više i bolje učinimo za ovu našu državu Bosnu i Hercegovinu i za sve njezine građane, kako god se oni zvali.
Znaju li Dodik, Džaferović, Komšić ko je naš bližnji
Kakvu poruku imate članovima Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku, Šefiku Džaferoviću, Željku Komšiću?
- Prvo – oni ovo ne čitaju; drugo - baš ih briga šta kaže tamo neki, za njih bolesni daidža, bosanski fratar; treće - ako im plješćem, prividno će prihvatiti moj nauk, a ne plješćem li, prešutjet će me; četvrto - njima ista poruka kao i svima ostalima: Ljubite svoje bližnje! Naravno, u pretpostavci da znaju tko je naš bližnji!? To je svaki čovjek s kojim se susrećemo u svim životnim prilikama, a posebice u nevoljama života.
Poruka vjernicima
Koja je Vaša poruka vjernicima za Božić?
- Mir i dobro!
