Američki napadi na iranske naftne tankere predstavljaju novu fazu pritiska Vašingtona (Washington) na Teheran. Nakon godina sankcija i ekonomskih mjera, Sjedinjene Američke Države sada fizički napadaju plovila povezana s izvozom iranske nafte, što bi Teheranu moglo dodatno otežati prodaju ključnog energenta.
Istovremeno, ovakav potez nosi ozbiljan rizik. Perzijski zaljev mogao bi postati još opasnije područje, dok bi Iran mogao odgovoriti napadima na energetsku infrastrukturu i pomorski saobraćaj u regiji.
Tankeri postali mete
Američke snage su 5. septembra onesposobile dva iranska tankera u blizini otoka Harg (Kharg) i Jaska (Jask), dok je treći tanker uništen u Omanskom zaljevu.
Prema navodima Centralne komande SAD-a (CENTCOM), riječ je o plovilima koja su bila dio višemilijarderske mreže kojom se podržavaju Iranska revolucionarna garda (IRGC) i njeni regionalni partneri.
Napadi su uslijedili nakon iranskih napada balističkim projektilima na američke pomorske snage, u kojima nije bilo američkih žrtava. Komandant CENTCOM-a, admiral Bred Kuper (Brad Cooper), poručio je da je Vašington (Washington) spreman Teheranu nametnuti još veći ekonomski trošak.
Međutim, značaj napada nije samo u gubitku tri broda. Mnogo važnija je promjena taktike.
Vašington je godinama pokušavao ograničiti iranski izvoz nafte kroz sankcije, finansijske pritiske i kontrolu brodarskih mreža. Sada su sama plovila postala direktne mete.
Iran pod pritiskom
Iranski izvoz nafte već se nalazi pod velikim pritiskom.
Podaci o kretanju brodova pokazuju da je utovar iranske sirove nafte u augustu pao na oko 220.000 do 255.000 barela dnevno, dok je u julu iznosio oko 740.000 barela dnevno. Prije sukoba Iran je bilježio i znatno veće količine, koje su dosezale gotovo dva miliona barela dnevno.
Sedmicama nijedan značajniji teret iranske sirove nafte nije uspio stići do Kine kroz Hormuški moreuz, zbog čega je dio nafte ostao u plutajućim skladištima unutar Perzijskog zaljeva.
Teheran je godinama razvijao mrežu kojom pokušava zaobići zapadne sankcije. Koriste se netransparentne vlasničke strukture, promjene zastava, manipulacije sistemima za praćenje brodova, kao i prebacivanje nafte s jednog plovila na drugo.
Takve metode mogu biti učinkovite protiv finansijskih sankcija, ali nude mnogo manje zaštite ako sami tankeri postanu mete vojnih napada.
Rizik za cijeli zaljev
Najveća opasnost sada je mogućnost širenja sukoba na energetsku infrastrukturu cijelog regiona.
Iran je ranije koristio prijetnje i napade na pomorski saobraćaj kako bi protivnicima nametnuo dodatne troškove. Hormuški moreuz posebno je važan jer kroz njega prolaze ogromne količine nafte i ukapljenog prirodnog plina.
Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati posljednjih godina ulažu u alternativne izvozne pravce koji djelimično zaobilaze Hormuz. Ipak, ti pravci ne mogu u potpunosti zamijeniti normalan promet kroz moreuz, dok su Kuvajt i Irak i dalje posebno ovisni o ovom pomorskom putu.
Čak i bez direktnog napada na regionalnu infrastrukturu, povećana nesigurnost mogla bi podići troškove osiguranja, pomorskog transporta i drugih usluga.
Zato američka strategija nosi veliku kocku. Napadi na tankere mogu dodatno oslabiti iranski sistem izvoza nafte, ali istovremeno povećavaju rizik da Teheran odluči uzvratiti udarima na energetske tokove svojih protivnika.
Pitanje više nije samo koliko će Iran izgubiti zbog napada na svoje tankere. Ključno je hoće li Vašington uspjeti povećati troškove za Teheran, a da pritom ne izazove širi sukob koji bi mogao ugroziti izvoz energije iz cijelog Perzijskog zaljeva.
FOTO: CENTCOM
