Home

Imaju li Kurdi šanse

28 Sep

Imaju li Kurdi šanse

Neobvezujući referendum o nezavisnosti iračkog Kurdistana dogodio se unatoč prijetnjama i protivljenjima iračke vlade u Bagdadu, Irana, Turske, Sjedinjenih Država i drugih regionalnih i globalnih sila. Proslave na ulicama Erbila i drugih kurdskih gradova, sa crveno-zeleno-žutom kurdskom trobojnicom, kao da pokazuju manjak bilo kakvoga straha od turskih i iranskih prijetnji. Ove dvije susjedne zemlje same imaju veliko i potencijalno nemirno kurdsko stanovništvo.

Turska je već postavila tenkove uzduž tursko-iračke granice odnosno prema autonomnoj pokrajini Kurdistan koja je de facto kurdska država otkako je srušen Sadam Husein. Turci pokušavaju ukazati kako je za njih referendum ništavan, te prijete vojnom akcijom i gospodarskim sankcijama koje bi uključivale i zatvaranje jedinog kurdskog graničnog prijelaza prema zapadu u Haburu. Ujedno Ankara upozorava na činjenicu da upravo Turska ima ruku na ventilu koji može zatvoriti protok nafte i plina iz Kurdistana. Nekih 550 tisuća barela nafte izvozi se putem naftovoda do turskih terminala na Sredozemlju, unatoč povicima iz Bagdada kako je ta nezavisna prodaja ilegalna. Ako bi Turska zatvorila taj naftovod, Kurdi bi izgubili jedini važan izvor prihoda. Za Erbil je to ključna stvar opstanka, osobito uslijed gospodarske krize i gotovo bankrota kurdistanske regionalne vlade koja je uz to obilježena i golemim razinama korupcije i nepotizma vladajuće obitelji Barzani.

Ponešto pomutnje izazvala je ruska energetska kompanija Rosnjeft, koja je najavila veliki ugovor oko proizvodnje i transporta kurdske nafte i plina, ali to je samo ruska uobičajena politika na Bliskom istoku koja se ukratko može sažeti kao diplomatski odnosi sa svima, a potpora nikome posebno. Kremlju je poznato da se energetskim odnosom s Erbilom učvršćuje ruska prisutnost u Iraku i Kurdistanu, a istovremeno ne daje snažnu potporu kurdistanskoj nezavisnosti znajući unaprijed da je ona neodrživa bez kontrole nad Kirkukom. Ruski predsjednik Vladimir Putin je komentirao samo kako Rusija razumije osjetljivost kurdskoga pitanja i da se njihovi zahtjevi za referendumom moraju odgovoriti unutar međunarodnog prava. Time Kremlj ne daje jasni stav prema referendumu, već čeka razvoj događaja. Kakav god on bio, Putinu je poznato da je sada Rusija glavni energetski partner Erbila i u budućnosti će o Rusiji ovisiti mnogi planovi razvoja kurdistanskog gospodarstva. Tako su i Sjedinjene Države, uobičajeni bliski prijatelji Kurda, izgubili svoj oslonac u Erbilu. 

Ukrštavanje snaga i interesa

Ipak, i Amerikanci se slažu s Iranom i Turskom da je Barzani napravio pogrešku u pozivanju na referendum. Washington se pribojava goleme nestabilnosti u kratkoročnom i dugoročnom pogledu. Kratkoročno se brine o poziciji iračkog premijera Hajdera al-Abadija, čija bi vlada mogla pasti zbog ovakvih događaja i prije parlamentarnih izbora zakazanih za travanj 2018. Barzani računa na kaos u kojemu bi samo Kurdi mogli dobiti dovoljnu prednost da bez straha proglasi punu nezavisnosti. Kurdi pokušavaju dokazati svojim američkim partnerima suludost održavanja jedinstvenoga Iraka, ali je Amerikancima dobro poznato kako bi proglašenje kurdistanske neovisnosti dovelo do dugoročne destabilizacije cijele regije i pokušaja unutarnjih i vanjskih razbijanja teritorijalne cjelovitosti Turske, Irana i Sirije.

Iran je otkazao sve komercijalne letove prema iračkom Kurdistanu i počeo gađati kurdske vojne pozicije na iračkoj strani granice. U samom iranskom Kurdistanu počelo je slavlje, a iranske sigurnosne snage su spremne djelovati na svaki mah poziva na secesiju ili znatniju podršku referendumskoj pobjedi. Proslavljeni čelnik snaga Kuds Islamske revolucionarne garde Kasem Solejmani počeo je s grozničavim posjetima političkim protivnicima Masuda Barzanija iz Domoljubne unije Kurdistana (PUK) i Pokreta za promjene (Gorran) koji drže svoje pozicije u Erbilu i Sulejmaniji. Ove dvije stranke se mogu pokazati ključnima u razumijevanju i tumačenju kurdistanskog referenduma.

Prije svega, ne radi se o prvom referendumu o nekom obliku kurdistanske nezavisnosti. Nebrojeno puta je i sam Masud Barzani pozivao i najavljivao referendum o statusu iračkog Kurdistana s nastojanjem ujedinjenja svih područja gdje žive Kurdi – u Turskoj, Iranu i Siriji. Time bi Erbil bio jedna vrsta kurdskog Pijemonta. Takav san o kurdskoj nezavisnosti nije moguć iz prostog razloga što sami Kurdi nisu složni u nastanku takve države. Na djelu je nekoliko glavnih ukrštavanja snaga i interesa. Prvi je religijski čimbenik u kojemu se pripadnici Kurdistanske radničke partije (PKK) ne slažu s vjerskim načelima u takvoj državi, dok se iranski Kurdi ističu ne samo po naglašavanju vjerskih zakona već i po velikom broju šijitskih Kurda. Drugi je stranačka borba u kojoj se referendum ne vidi kao jedinstven stav svih kurdskih političkih snaga već samo kao oruđe u borbi za moć. Barzani koristi referendum kako bi ojačao državotvornu poziciju sebe i svoje stranke, oslabljene dugotrajnim gospodarskim nedaćama prouzorokovanim smanjenjem cijena nafte. Bagdad je odbio davati Kurdima dio nacionalnog proračuna otkako je Erbil počeo sam prodavati naftu. A široka korupcija je otuđila mnoge Kurde od Barzanija i njegove vlade.

Legitimnost referenduma

Izravna i trenutačna prijetnja ovog referenduma je borba oko naftom bogate provincije Kirkuk, koja je pod kurdskom kontrolom nakon što su pešmerge uspjele osloboditi ovo područje od Daeša. Arapi i Turkmeni također žele gospodariti ovim područjem, te je već došlo do sukoba Kurda i Turkmena. No, to nije ništa spram mogućnosti sudara pešmerga i šijitskih paravojski što bi moglo dovesti do izbijanja većeg ratnog sukoba na samim granicama autonomnog Kurdistana. U svojim pokušajima zaustavljanja referendumskoga glasovanja, Sjedinjene Države su pozvale Barzanija da isključi Kirkuk i druga sporna područja iz referenduma. Neki kurdski čelnici su prihvatili to, ali ne i Barzani. Lukava je to igra kurdskog čelnika, koja mu je dovela snažnu potporu Kurda u cijelome svijetu, osobito nakon što se odupro snažnim međunarodnim pritiscima.

Međunarodno je pravo u ovom pitanju puno rupa. Kurdski narod, kao i svi drugi narodi svijeta, imaju pravo na nacionalnu samoodređenost i nezavisnost. Međunarodna zajednica bi trebala potvrditi to pravo i spriječiti one koji im takvo pravo ugrožavaju. Međutim, Kurdi u Iraku već su ostvarili svoje samoodređenje. Imaju autonomiju unutar kvazifederalne strukture Iraka i vode sami svoju upravu. U tom smislu, nije jasno što bi značilo samoodređenje – sami voditi svoje poslove ili pod bilo koju cijenu proglasiti neovisnost. Očito Kurdi imaju pravo na samoodređenje, ali to ne znači nužno posjedovanje vlastite države. Legitimnost cijelog referenduma također je upitna s obzirom da je izvršena kroz unilateralnu odluku Erbila, bez dopuštenja iračke središnje vlade, pa čak i bez nacionalne rasprave.

U svim normalnim nacionalnim državama svijeta to bi bio casus belli – povod za rat, jer se dio suverenog i međunarodno priznatog teritorija unilateralno želi odvojiti, a da to odvajanje nije prouzrokovano prijetnjama ratnim sukobom. Još je složenije pitanje što Kurdistanom vlada nepotistička dinastija Barzani, a prema brojnim kurdskim nezavisnim ili polunezavisnim medijskim kućama, u Kurdistanu su se danima održavali javni prosvjedi i rasprave o obliku i vremenu referenduma. Ti Kurdi, zajedno s onima izvan Kurdistana koji su u strahu od arapske odmazde, prosvjeduju zbog nerada parlamenta, nepostojanja otvorenih izbora i vladavine nelegitimnog predsjednika. Sve to ukazuje da je referendum tek igra u kojoj Barzani koristi domoljubne osjećaje kurdskoga naroda a sve da bi ostao na vrhu i u poziciji moći.

Jednostavna je i objektivna činjenica da u dugoročnom razdoblju neovisni Kurdistan ne može preživjeti sam za sebe. Ukoliko dođe do međunarodne potpore Erbilu, ponovit će se scenarij Južnog Sudana. A u slučaju borbe s iračkim snagama, Kurdi nemaju šanse za pobjedom jer je Bagdad uspio osuvremeniti svoju vojsku. Iranske i turske snage će pripomoći u gušenju kurdistanske secesije. Jedini način autonomije pa i neovisnosti Kurdistana jest multilateralni, dakle onakav kakav bi mogli prihvatiti svi regionalni dionici. U Kirkuku već dolazi do sukoba Kurda i Turkmena, a sve to zadovoljno gledaju teroristički ostaci Daeša (ISIL) koji u datim okolnostima sagledava stanje kao dobru priliku regrupiranja i pokušaja ovladavanja barem nezanimljivim područjima jugozapadnog Iraka.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

0 Comments

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top