“Danas sam predvodio dženazu jednoj maloj djevojčici. Asali je imala samo devet mjeseci.
Kćerkica mog prijatelja iz djetinjstva, Adnana Selimića, koji mi je ukazao čast da ja predvodim dženazu-namaz.
Hvala i imamu Ensar džamije, Ahmedu Agetoviću, koji mi je ustupio svoje mjesto na dženazi.
Dok sam stajao pred malim tabutom, ne većim od sedamdeset centimetara, srce mi se stezalo.
U tom stanju čovjek ne može a da ne pomisli na Allahovu milost, prema tom djetetu, ali i prema njenim roditeljima.
Njima je danas najteži dan u životu. Izgubili su dio sebe. Rijedak je to, i težak bol, onaj koji se ne može izmjeriti riječima, niti ublažiti savjetima.
Ipak, vjera nas uči da sa svakom teškoćom dolazi i olakšanje. A gubitak djeteta je jedno od najvećih iskušenja, ali i jedna od najvećih nagrada.
Allahov Poslanik nas je obradovao viješću da je nagrada za strpljive roditelje Džennet.
Asali je danas otišla čista, bez grijeha, kao mala ptica prema Gospodaru svjetova, a njeni roditelji su pokazali veličinu imana: bili su zahvalni kada im je darovana, zahvalni su i sada kada im je vraćena Onome kome je i pripadala.
I zato, koliko god rastanak bio težak, ostaje nada. Ostaje ubjeđenje da se ovaj rastanak ne završava kaburom. Završava se susretom, inšallah. Jer djeca koja odu prije roditelja ne gube se, ona nas samo preteknu na putu prema Džennetu.
Mali tabut danas nas je više naučio nego stotinu govora.
Ništa nije naše.
Sutrašnji dan nam niko nije obećano.
Pred Gospodara ne idemo starošću, nego Njegovom odredbom.
Sa sobom nosimo samo djela.
Dijete je stiglo na cilj, a mi smo ostali na ispitu", zaključio je imam koji je predvodio dženazu.
