Čovjek može provesti duge godine u različitim ibadetima i ispuniti knjigu svojih djela raznovrsnim oblicima pokornosti, a onda na Sudnjem danu otkriti da je ono od čega je najviše očekivao spas izgubilo vrijednost. Nedostatak nije bio u količini učinjenog, nego u pobudi koja ga je pokretala. Na ahiretskoj vagi djela se ne vrednuju prema njihovoj veličini, nego prema iskrenosti prema Allahu koja se nastanila u srcima.
Zato islam početak puta nije sveo na popravljanje vanjskih postupaka, nego je pažnju najprije usmjerio na popravljanje srca. Ono je poput vladara: kada je ispravno, ispravna je i njegova vojska, a kada se iskvari, iskvare se i njena djela.
Iskrenost je zato i početak i završetak puta robovanja Allahu. Gotovo da nema knjige o čišćenju duše koja o njoj ne govori, niti učenjaka koji se bavio odgojem duše a da je nije postavio kao temelj svakog djela. Allah prima samo djela kojima se želi Njegovo zadovoljstvo. Uzvišeni kaže: „A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju…“ (El-Bejjine, 5; prijevod Besima Korkuta)
Nije slučajno imam Buhari svoj Sahih započeo hadisom Omera ibn el-Hattaba, radijallahu anhu: „Djela se vrednuju prema namjerama. Svakom čovjeku pripada samo ono što je namjeravao.“(Bilježe Buhari i Muslim.) Učenjaci su razumjeli da ovaj hadis utvrđuje pravilo na kojem počiva cijela vjera. Imam Šafija, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ovaj hadis obuhvata sedamdeset poglavlja fikha.“ Imam Ahmed kazao je: „Temelji islama počivaju na tri hadisa“, pa je među njima spomenuo i ovaj.
Namjera nije riječ koja se izgovara jezikom, nego stvarnost nastanjena u srcu. Dvojica mogu učiniti isto djelo, na istom mjestu, a da razlika između vrijednosti njihovih djela bude kao razlika između neba i Zemlje. Jedan je želio Allahovo zadovoljstvo, a drugi neku ovosvjetsku korist, pohvalu ljudi ili ugled među njima.
Zato je iskrenost jedno od najzahtjevnijih djela srca. Nije teškoća u tome što je njeno značenje nejasno, nego u tome što je duša po svojoj prirodi sklona obaziranju na ljude, voli pohvale i uživa u lijepim riječima. Želja za ljudskim odobravanjem može se u nju uvući a da to i ne primijeti. Sufjan es-Sevri, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ni s čim se nisam teže borio nego sa svojom namjerom, jer mi se stalno mijenja.“ Jusuf ibn Esbat, Allah mu se smilovao, kazao je: „Očistiti namjeru od onoga što je kvari teže je onima koji čine dobra djela nego dugotrajan trud.“
Otuda razumijemo zašto je pretvaranje jedna od najopasnijih bolesti srca. Ono čovjeka ne sprečava da čini ibadet; može ga čak podstaći da ga čini još više, ali njegovu namjeru preusmjerava sa Stvoritelja na stvorenja. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zato ga je nazvao malim širkom: „Najviše čega se bojim za vas jeste mali širk.“ „Šta je to mali širk?“, prisutni upitaše. „Rijaluk (činjenje dobrih djela da bi ih ljudi vidjeli)!“, odgovori Poslanik. (Bilježi Ahmed.)
Onaj ko se pretvara ne usmjerava svoj ibadet samo Allahu, nego u njemu ostavlja udio i za poglede ljudi. Zbog toga je pretvaranje, kako su govorili neki od naših prethodnika, skrivenije od mravljeg hoda. U srce se uvlači tokom djela ili nakon njega: čovjek se raduje pohvali, rastuži se ako ga niko ne spomene ili izgubi volju kada nema onih koji bi ga pohvalili.
Iskrenost ne znači da čovjek treba napustiti djela u kojima ga ljudi mogu vidjeti. To je jedan od šejtanskih prilaza. Smisao je da mu bude jednako znaju li ljudi za njegovo djelo ili ne znaju i da njegova osnovna pobuda bude Allahovo zadovoljstvo. Fudajl ibn Ijad, Allah mu se smilovao, rekao je: „Ostavljanje djela radi ljudi jeste pretvaranje, a činjenje djela radi ljudi jeste širk. Iskrenost je da te Allah sačuva i jednog i drugog.“
Plodovi iskrenosti jasno su vidljivi. Ona čovjeku donosi smirenost koju ne poznaje onaj kome je zadovoljstvo ljudi krajnji cilj. Iskrenog čovjeka ne iscrpljuje razmišljanje o tome kakvu sliku drugi imaju o njemu niti čekanje riječi divljenja. On zna da je pravi dobitak to da ga Allah pogleda sa zadovoljstvom i da je prihvaćenost među ljudima jedan od plodova prihvaćenosti kod Allaha.
Jedan od najdivnijih plodova iskrenosti jeste zaštita od iskušenja. Kur’an tu istinu bilježi u kazivanju o Jusufu, alejhis-selam: „…tako bī, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.“ (Jusuf, 24; prijevod Besima Korkuta) Iskrenost ovdje nije bila plod izbavljenja, nego njegov uzrok: Allah je sačuvao srce ispunjeno iskrenom okrenutošću Njemu.
Iskrenost je bila i uzrok izbavljenja iz velike nevolje u kazivanju o trojici ljudi koji su prenoćili u pećini, pa im je stijena zatvorila izlaz. Nisu našli drugi put do spasa osim da svako od njih zamoli Allaha posredstvom dobrog djela koje je učinio iskreno radi Njega. Stijena se postepeno pomjerala sve dok nisu izašli i nastavili svojim putem. Ovaj hadis bilježe Buhari i Muslim.
Ko proučava živote naših čestitih prethodnika vidjet će da su oni više nastojali sakriti svoja djela nego što ih ljudi danas nastoje pokazati. Ali ibn el-Husejn Zejnulabidin noću je nosio hranu siromašnim porodicama. Nisu saznali ko im je davao sadaku sve dok nije umro i pomoć prestala dolaziti. Kada bi Ejuba es-Sahtijanija među ljudima savladale suze, počeo bi glasno kašljati kako bi oni oko njega pomislili da je posrijedi neka tegoba, a ne plač iz strahopoštovanja prema Allahu.
To nije bilo usiljeno ponašanje. Oni su razumjeli da srce koje se navikne voditi računa o pogledima ljudi slabi u svijesti o Stvoriteljevom nadzoru. Znali su da djela najviše kvari obaziranje duše na vlastitu korist koju iz njih može izvući.
Slabost iskrenosti ne liječi se mnoštvom govora o njoj, nego borbom s dušom da se iskrenost ostvari. Najviše pomažu skrivena dobra djela za koja zna samo Allah, preispitivanje vlastite namjere prije djela, tokom njega i nakon njega te ustrajno moljenje Allaha da nam podari iskren nijet. Srca su između dva prsta Milostivog i On ih okreće kako hoće. Naši prethodnici učili su dovu: „Allahu, učini sva moja djela dobrim, učini ih iskrenim radi Tvoga lica i ne dopusti da iko drugi u njima ima udjela.“
Svijest o stajanju pred Allahom topi u srcu ljubav prema slavi i umanjuje važnost ljudskih pohvala i prijekora. Ostaje samo jedno pitanje: je li Allah zadovoljan ovim djelom? Zato je Allah suru El-Kehf završio riječima: „Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, Njemu nikoga ne pridružuje!“ (El-Kehf, 110; prijevod Besima Korkuta)
Možda je upravo popravljanje pobuda ono što je današnjem muslimanu najpotrebnije. Koliko je malih djela namjera uzdigla iznad mnogih drugih! A koliko je velikih napora ostalo bez koristi za onoga ko ih je ulagao jer njegovo srce nije bilo iskreno predano Allahu. Abdullah ibn el-Mubarek, Allah mu se smilovao, lijepo je rekao: „Koliko je malih djela koja namjera učini velikim i velikih djela koja namjera učini malim!“
Tako iskrenost ostaje lijek bez kojeg nijedno srce ne može, tajna bez koje ibadet ne ostvaruje svoju svrhu i znak istinskog robovanja Allahu. Kada je ovaj temelj ispravan, Allah daje bereket i u onome što je malo, otvara čovjeku vrata prihvaćenosti na dunjaluku i priprema mu na ahiretu ono što ljudsko srce ne može ni zamisliti.
islamweb.net
Prijevod i obrada: akos.ba
Foto: Ilustracija/Cazin.net
