Uzvišeni Allah ovim ajetom ukazuje na to da Njegovi robovi neminovno bivaju iskušavani raznim nedaćama i neprilikama, što je bio slučaj i sa prijašnjim generacijama. Iskušenja koja Allah daje Svojim robovima Njegov su nepromjenjivi zakon. Svako ko prakticira vjerske propise neminovno će zapasti u nedaće i iskušenja. Onaj ko strpljivo podnese neprilike koje se nađu na putu kojim hodi, iskrena je osoba koja je ostvarila potpunu sreću i ugodnost, a ko bude smatrao da su iskušenja ljudi poput Allahove kazne, te ga ona spriječe od cilja kojem teži, takav je neiskren u svom vjerovanju. Vjerovanje nije puka želja i isprazno nadanje, nego se ono djelima potvrđuje ili negira, prenosi Miner.
Prijašnjim narodima desilo se ono što Uzvišeni Allah spominje u Svojoj Knjizi. Njih su pogađale neimaština i bolesti, i toliko mnogo su bivali potresani raznim zastrašivanjima, prijetilo im se smrću, progonom, pljačkom, ubijanjem njihovih najdražih, do te mjere, da su se zapitali o razlozima kašnjenja Allahove pomoći, iako su čvrsto vjerovali u nju. Zbog žestine problema u kojem su se nalazili, poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli su: “Kada će doći Allahova pomoć!?”
Imajući u vidu da nakon teškoće dolazi izlaz, Uzvišeni Allah kaže: “Eto, Allahova pomoć je, doista, blizu!”
Dakle, svako onaj ko poziva ka istini i živi u skladu s njom, biva iskušan raznim nedaćama.
Ukoliko osoba bude strpljiva u teškim trenucima, iskušenje će se preobraziti u blagodat, poteškoća će postati olakšanje, što će na kraju rezultirati nadvladavanjem neprijatelja i izlječenjem srca.
Citirani ajet je poput ajeta u kojem Uzvišeni veli: “Zar mislite da ćete ući u Džennet a da Allah ne zna one od vas koji se bore i da ne zna one koji su strpljivi?!” (Alu Imran, 142)
“Elif-lam-mim. Zar misle ljudi da će, ako govore: ‘Mi vjerujemo!’, biti ostavljeni a da iskušavani neće biti?! A mi smo iskušavali i one prije njih, pa će Allah, sigurno, znati one koji govore istinu i one koji lažu.” (El-Ankebut, 1–3)
Iskušenje može biti uzrokom počasti ili poniženja. (Sa’di, Tejsirul-kerimir-rahman)
Ajetom koji smo spomenuli na početku, Uzvišeni se Allah obraća onima koji vjeruju u Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naglašavajući im da ne misle ući u Džennet a da ih nije zadesilo ono što se dešavalo i onima ranije. Njih su pogađala razna iskušenja, siromaštvo, nedaće, patnje, do te mjere da su se pitali: “Kada će već jednom Allahova pomoć doći?!” Allah ih je obavijestio da je Njegova pomoć sasvim blizu, te da će ih On uzdignuti nad neprijateljima i dati im veliku pobjedu nakon koje će nevjernička uznemiravanja nestati. (Taberi, Džamiul-bejan)
Imam Kurtubi navodi da je, prema mišljenju Katade, Suddija i većine komentatora Kur’ana, ovaj ajet objavljen povodom Bitke na hendeku, kada je muslimane zadesila velika nevolja. Opisujući žestinu te nevolje, Uzvišeni Allah kaže: “…kad su vam oči razrogačene bile, a duša došla do grkljana…” (El-Ahzab, 10)
Predaju o iskušenjima i nedaćama prijašnjih naroda prenosi Habbab b. Erett, radijallahu anhu, koji kaže: “Jednog dana, dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hladovini Kabe držao svoj ogrtač pod glavom, požalili smo mu se rekavši: ‘Zar nećeš moliti Allaha da nam da pomoć i pobjedu, i zar nećeš za nas uputiti dove?’ ‘Doista je kod prijašnjih naroda bilo slučajeva’, reče on, ‘da čovjek bude zatrpan u iskopanu rupu u zemlji, a zatim mu testerom glava bude raspolovljena na dva dijela. Češljali su ih gvozdenim češljevima po golom tijelu i kostima, ali ih time nisu uspjeli odvratiti od njihove vjere.”
Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovo spomenuo, nije ashabe ostavio bez nade, nego im je nagovijestio Allahovu pomoć koja će sigurno doći. Rekao je u nastavku istog hadisa: “Tako mi Allaha, ova će se vjera raširiti, tako da će osoba na jahalici slobodno jahati iz Sane u Hadramevt, ne plašeći se nikoga izuzev Allaha, i, za svoje ovce, vuka. Ali, vama se mnogo žuri.’” (Buhari)
Pored svih iskušenja i nedaća koje se dešavaju sljedbenicima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, musliman mora biti uvjeren u Allahovu pomoć i učiniti sve ono što je do njega. Uvijek je bilo onih koji su pokušavali ugasiti baklju islama i boriti se protiv muslimana, što vidimo i kroz Habbabovu predaju, ali je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kroz ovaj hadis nastojao kod svojih sljedbenika izgrditi čvrsto i jako uvjerenje u pobjedu islama i muslimana.
Koliko god neko nastojao ugasiti baklju islama, to neće moći učiniti, jer Uzvišeni Allah potcrtava: “Oni žele utrnuti Allahovo svjetlo ustima svojim, a Allah će upotpuniti svjetlo Svoje, makar to mrzili nevjernici.” (Es-Saff, 8)
Ova činjenica treba biti pred očima svim muslimanima, posebno islamskim misionarima, jer nikada ne trebaju posustati i klonuti duhom, bez obzira na iskušenja i nedaće koje ih snalaze.
Nada u Allahovu pomoć i potporu i rad na Njegovom putu, moraju biti svojstveni svakom muslimanu, shodno njegovim mogućnostima. Iskušenja i nedaće moraju se dešavati i nema čovjeka kojeg iskušenja nisu pogađala. Što se čovjek više bude držao Allahove vjere, imat će veća iskušenja, ali s druge strane, sposobnost da hrabro i čvrsto sve to podnese zavisi od imana u njegovom srcu i uvjerenja da se sve zbiva po Njegovoj volji.
Upravo, zbog najvećeg imana, poslanici su imali i najveća iskušenja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom hadisu, koji prenosi Sa’d b. Ebu Vekkas, radijallahu anhu, kaže: “Poslanici su imali najveća iskušenja, zatim oni koji ih najviše slijede, a onda koji ih najviše slijede. Čovjek će biti iskušan prema jačini svoje vjere, pa ako je čvrst u svojoj vjeri, teško će biti i njegovo iskušenje, a bude li njegova vjera slaba, bit će iskušan shodno jačini vjere. Čovjeka će snalaziti iskušenja sve dok ne bude hodao po zemlji čist od grijeha.“ (Hadis bilježi Tirmizi i kaže da je hasen-sahih, i bilježi ga također Ibn Madža.)
Dakle, iskušenja i nedaće sigurno će se događati, a od našeg vjerovanja zavisi kako ćemo ih podnositi. U svemu tome treba biti svjestan Allahove pomoći, koja će neizostavno doći.
