Prvog dana pregovora ostale su upamćene riječi Vorena Kristofera (Warren Christopher):
„Oči svijeta su na Dejtonu u Ohaju ... Došli smo u srce Amerike da pokušamo donijeti mir u srcu Evrope,“ rekao je Kristofer.
Uloga Vorena Kristofera bila je dvostruka. Imao je obavezu da na privatnoj raziini, a prije otvaranja pregovora prenese trojici predsjednika i zatim članovima kontakt grupe američka očekivanja od ovih pregovora. Druga uloga i zadatak bio je osigurati da svaka strana poštuje pravila.
Veoma važna stavka u cijelom procesu bilo je da se ne razgovara s medijima i da se pregovori usmjere ka pozitivnom.
Kristofer se prvo sastao sa predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom a američka diplomatija procjenjivala je da je Tuđmanov cilj u Dejtonu bio riješiti pitanje reintegracije Istočne Slavonije u Hrvatsku i da Hrvatska bude prihvaćena u Evropu i Partnersto za mir NATO-a.
Američka administracija je od Tuđmana očekivala jačanje Federacije BiH. I sam američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) rekao je Tuđmanu da se od njegove zemlje očekuje da „kao jača strana u Federaciji“ učini da taj savez proradi.
Nakon Tuđmana, Kristofer se sastao s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem. Amerikanci su za Miloševića u okviru pregovora očekivali da ne može otići iz Daytona bez nekog dogovora. Srbija odnosno tadašnji ostatak Jugoslavije je bio pod sankcijama. Bilježili su mnoge vojne poraze i morao se „opravdati pred svojim narodom kako u ostatku Jugoslavije (SR i CG), tako i Srbima u BiH, a da ne bude optužen da ih je „prodao“.
Izvori kažu da je Milošević pristupio manje bitnim „igricama“, pa je na sastanaku s Kristoferom prigovarao na hranu i hvalio je prijateljsku konobaricu Vicky.
Posmatrajući stranu Bosne i Hercegovine u početku pregovora, mnogi izvještači stekli su dojam nevoljnosti i nevjerice a američka ambasada u Sarajevu je napisala: „Oni žele mir, ali ne po svaku cijenu, i duboko su nepovjerljivi prema Srbima i nešto manje prema Hrvatima“.
U javnosti su krenule špekulacije kako se BiH strana u jednom trenutku odlučila da ne prisustvuje pregovorima. Kristofer i glavni pregovorač Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) uvjeravali su Aliju Izetbegovića da u pregovorima rat može biti okončan i podsjetili su ga da postoji i nagrada za saradnju u vidu programa naoružanja i obuke armije kao i ekonomska obnova.
„Mi smo danas ovdje da bismo dali Bosni i Hercegovini šansu da bude zemlja u miru a ne polja smrti“ – rekao je Kristofer, navodeći da se za to moraju ispuniti četiri ključna uslova: prvo, Bosna treba da ostane cjelovita zemlja „s jedinstvenim međunarodnim personalitetom“; drugo, rješenje treba da uzme u obzir „posebnu istoriju i značaj Sarajeva; treće, moraju se poštovati ljudska prava i oni koji su odgovorni za zlodjela moraju odgovarati; i, najzad, mora se donijeti rješenje za Istočnu Slavoniju.
