Da je i danas teško živjeti s takvim uspomenama potvrdio je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Suljo Čakanović, koji je u julu 1995. imao 29 godina. Kao medicinaru, što je bio po zanimanju, cijeli put je došao jako teško, jer je pored bitke za opstanak pružao pomoć i ranjenim sugrađanima, prijateljima, komšijama…
“Moj put je bio malo teži zato što sam prije pada Srebrenice, deset ili 15 dana, bio na odbrani grada i kao takav, umoran i iscrpljen, doživio pad Srebrenice. S linije sam produžio ka Tuzli. U prolazu sam vidio porodicu, suprugu i sina, koji je imao samo godinu dana”, ispričao je Čakanović u razgovoru za AA.
Dok stoji u Šušnjarima, mjestu u neposrednoj blizini Potočara, iz kojeg je u julu ‘95. i krenula kolona Srebreničana prema slobodnoj teritoriji, prisjetio se tih šest dana, koliko je proveo u šumama u okolini grada.
Bio je pripadnik jedinice koja je bila određena da bude izvidnica ljudima na putu prema Tuzli i Kladnju.
“Mi smo iz Šušnjara prvi i krenuli. Na područje zloglasne ‘Bukve’ došli smo prvi, bez nekih značajnih problema, jer su srpske snage znale da im je lakše odbijati repove i udarati tamo gdje su civili, a ne naoružani ljudi”, pojasnio je Čakanović.
Za njega, kao za medicinara, ovaj put je bio još teži.
“Od Kamenice je nastao veliki haos, bio je veliki broj ranjenih, poginulih. I kao zdravstveni radnik, mnogo sam morao da radim na tom putu. Skoro dva puta sam prešao tu dionicu, trčeći malo naprijed, malo nazad i s oskudnim materijalom, lijekovima, pomagao ljudima. Nadam se da sam, a jesam, pomogao mnogim da ostanu živi”, ispričao je Čakanović.
Na “putu spasa” bio je šest dana.
